понедељак, 21. октобар 2013.

Spoznaja punog Meseca


Moja duša je Mesec. Ne tako davno, to sam otkrila. I nakon tog otkrića bilo mi je sasvim logično kako mogu toliko jako, intenzivno i burno da osećam. Ranije sam se gušila u emocijama, nisam znala šta ću sa njima. Imala sam utisak ponekad da su mi sve čakre zapečaćene od onog što sam primala od spolja i onog što se kao odgovor javljalo iznutra. Bilo je potrebno mnogo vremena da se preispitam, da razumem, da počnem da verujem. I kada su mi govorili da nisam sa ovoga sveta ili da sam luda, nefokusirana, nesređena, bila sam mirna. Jer sam htela da istrajem u misiji da kompletno razumem sebe. Da tačno znam zašto plačem kada plačem, zašto ćutim kada se od mene očekuje da govorim, ili pak govorim kada se od mene očekuje da ni ne pomislim bilo šta reći. A da u isto vreme znam ko sam-neko ko voli da voli, da se smeje, igra, peva. Gleda mesečinu. Sluša laganu muziku većinu vremena. Čita raznovrsnu literaturu, iako pored toga čitam ono za šta treba da budem plaćena. Neko ko voli novac i svestan je koliko je potreban, ali i neko ko nije spreman da se trajno veže za drugo ljudsko biće samo da bi bio materijalno obezbeđen. Biće koje želim pored sebe je ono biće koje ume da oseća, da se preda, da uživa, da razume moje misli i dozvoli mi da ja razumem njegove...
Hleba i igara, govoriše! Ljubavi i vina, dodajem! I muzike! I plesa!
Da se vratim na emocije. Sada kada sam ih svesna, kada čak znam i somatizaciju svake, sve se lakše nosim sa tim empatičnim blagoslovom. Ali doći do toga nije bilo lako. Nimalo. Prvo se desila izuzetno traumatična situacija, potom je usledilo još nekoliko njih, pa fizički krah, a onda, ono što mi je nakon svega izuzetno teško palo, potpuna izolacija. Niko ne dolazi, niko ne zove, retko me se ljudi sete. Osećaj kada se pitaš da li si uopšte postojao i imao ljude oko sebe ili si oduvek bio ovako sam. U toj samoći počinješ da razaznaješ svoje emocije, a onda i emocije drugih. I kroz neko vreme, kada si već u glavi izanalizirao sve ljude koje poznaješ, onda ti je izuzetno lako da kada nekog prvi put vidiš, osetiš kakav je. Samo ostaje pitanje da li ćeš taj osećaj priznati sebi ili se opet samozavaravati. Na moju sreću, kod mene je samozavaravanju došao kraj i potpuno mi je jasno kakav je ko i gde se ja uklapam u celu priču o ljudima koje poznajem. Gde se uklapam a gde zapravo želim da se uklopim.
Ko ti treba, koga voliš, kada ti se ceo svet prevrne?
Pravi odgovor-sebe!
Jer i kada je lepo i kada se dešavaju tužne, neprijatne, tragične stvari, prva osoba sa kojom si i koja je uvek uz tebe, si-ti!

P.S. A šta je sa onim Mesecom i empatijom? Zar to nije u korist drugih? Jeste. I ne odustajem od toga. Samo sada prvo sa sobom porazgovaram do koje granice ja i ja možemo nekom drugom ljudskom biću dati svoju energiju a da to ne šteti nama. Samoljublje? Nikako. Zapravo, ako hoću da budem korisna drugima, poput Meseca, treba da znam da pola dana prepustim Suncu brigu i rad. Tako ću biti spremna kada dođe mojih "pet minuta" da se nekome u potpunosti predam.

субота, 3. август 2013.

Letnji dan

Čitavog dana je insistirala da tražimo kamen oblika srca na plaži. Nismo ga našli. Sada je spavala na beloj posteljini hotelske sobe, izmorena hodanjem, nadanjem, ushićenjem kada je mislila da je ugledala kako je voda upravo izbacila ono što ona traži. Spavala je mirno, pomerajući usne ponekad samo kao da hoće da mi stavi do znanja da zna da je gledam. Sedeo sam pored nje na krevetu, gledao njeno andjeosko lice, kosu razbacanu na jastuku. Želeo sam da joj dodirnem kožu, mekanu i preplanulu. Nisam smeo. I onda sam još jednom uhvatio sebe kako razmišljam kao pacer. Sebični, uplašeni, nezreli! Nemam hrabrosti da bilo šta kažem ili uradim. Eto! Ustao sam sa kreveta i otišao da se tuširam. Palo mi je na pamet da posle toga popijem neki hladan sok. A kad se probudi, ićićemo opet da tražimo kamen, toga se bar ne bojim. Sve dok me ne bude pogledala onako sanjivo i nežno, najdivnijim očima koje sam ikada video... E onda... Ili ću se razbiti na milion delića pa ću se potom danima sakupljati, ili ću joj reći da je volim od prvog trena kad sam je video i da želim da zauvek tražimo kamenciće na bilo kojim mestima na planeti.

уторак, 23. април 2013.

ODLOMAK


Hrapave ruke, osušene, rožnati sloj koji zadebljava, istresaju pepeo cigarete. Dok trojka šeta glavnom ulicom grada. Koristoljublje je svuda okolo. Probudi se, starče! Nikoga nije briga što guraš pedeset i neku, živiš od invalidske penzije u malom potkrovlju solitera, što žvaćeš hleb od prekjuče da ne bi osećao preveliki bol u želucu. Kada nemaš više dovoljno novca da bi pozajmio do desetog u mesecu, ili još jedan krevet u sobi da još neko prespava jer ne želi da ide kući, kad ne sakupljaš nepoznate ljude na gajbu piva, pa još su ti zbog neplaćenih računa ugasili internet – nemaš više šta da daš, nisi zanimljiv, poželjan. Davao si sebi nadu da makar imaš svoju dobrotu i ljubav koju ćeš bezrezervno pružati? Izgleda da ni to ne privlači ljudski rod. Ili ipak može da se desi da je nekome i potrebna tvoja pažnja i ljubav, ali na nekoliko meseci, jer posle toga postaješ teret sa svojim izlivima emocija, matori. Možda ti je ostala ta cigareta u ruci, kao jedini prijatelj misliš. „Mada me i ona svojim prijateljstvom ubija.“ Pogled ti se spušta dole i sa petnaestog sprata vidiš televizijsku ekipu koja se postavlja. Hrapava ruka dodiruje beton. I pitanje koje se postavlja iznova i iznova. „Kakav si to život živeo, starče?“