Sećam se prvog puta… Mirisala je na
srebro, il’ ne, na neku starudiju iz babinog ormana. Ne znam tačno. U stvari,
ni dan danas, ništa u vezi nje nije potpuno jasno. Iskreno, ne znam šta voli;
nisam svestan ni šta je u meni zavolela. Ali to sada nije ni bitno, jer ispred
njenih podstanarskih vrata jutros sam zatekao šolju za čaj i korpicu sa
poslednjim cvećem koje sam joj poklonio. Pozvonio sam tri puta, čisto reda
radi, ali niko nije otvorio. Nikog više nije bilo u stanu. Eto, ni to nisam
znao…
Mogao bih dugo da vam pričam o
njoj, barem o onim stvarima koje sam kod nje uočio, one koje sam dugo posmatrao
i koje moraju biti istina, ako je sve drugo sa njom bila laž-na primer, kako
jede, kako spava, kako ispija vodu iz čaše, kako se nasmeje kada u stvari želi
da zaplače… Mogu mnogo da vam pričam o njoj, kažem, ali ne želim… Ne umem tako
lepo da ispričam, a da ne pokvarim sliku u mojoj glavi.
Ali jasno se sećam našeg prvog
susreta, njenih krupnih očiju, blagog, upitnog pogleda, usana koje su nervozno
uvlačile dim, a opet, njene kose, čija je svaka dlaka odavala samouverenu
lavicu spremnu za lov. To mi se najviše dopalo. To što sam bio uveren da ćemo
probati Evinu i Adamovu jabuku, što će svoje nokte zariti u moje meso. I mada
smo oboje znali da priča ne može trajati duže od jedne pesme, dozvolili smo
sebi da se zaljubimo jedno u drugo. Ne mnogo, zapravo malo, tek toliko da kada
se ugledamo, oboje poželimo da se stopimo u jedno, da zajedno zatvorimo oči i
odsanjamo jedan san. Da počinimo jedan od smrtnih grehova-preljubu. Sa njom sam
to mogao, jer negde duboko u meni, što nikada ni njoj ni sebi neću priznati,
znao sam da je prava u pogrešno vreme; da je moja muza, moj put za ostvarenje
želja. Jedino što priznajem je to da ni sam ne znam šta sada sa njom, to jest
sa mislima o njoj u mojoj glavi! Ne želim da je izgubim, iako smo sada
razdvojeniji nego ikad, a ne znam kako da skupim snagu za potpunu bliskost.
Нема коментара:
Постави коментар