уторак, 7. август 2012.

KADA SE NEŠTO ZAVRŠI?


Sećam se prvog puta… Mirisala je na srebro, il’ ne, na neku starudiju iz babinog ormana. Ne znam tačno. U stvari, ni dan danas, ništa u vezi nje nije potpuno jasno. Iskreno, ne znam šta voli; nisam svestan ni šta je u meni zavolela. Ali to sada nije ni bitno, jer ispred njenih podstanarskih vrata jutros sam zatekao šolju za čaj i korpicu sa poslednjim cvećem koje sam joj poklonio. Pozvonio sam tri puta, čisto reda radi, ali niko nije otvorio. Nikog više nije bilo u stanu. Eto, ni to nisam znao…
Mogao bih dugo da vam pričam o njoj, barem o onim stvarima koje sam kod nje uočio, one koje sam dugo posmatrao i koje moraju biti istina, ako je sve drugo sa njom bila laž-na primer, kako jede, kako spava, kako ispija vodu iz čaše, kako se nasmeje kada u stvari želi da zaplače… Mogu mnogo da vam pričam o njoj, kažem, ali ne želim… Ne umem tako lepo da ispričam, a da ne pokvarim sliku u mojoj glavi.
Ali jasno se sećam našeg prvog susreta, njenih krupnih očiju, blagog, upitnog pogleda, usana koje su nervozno uvlačile dim, a opet, njene kose, čija je svaka dlaka odavala samouverenu lavicu spremnu za lov. To mi se najviše dopalo. To što sam bio uveren da ćemo probati Evinu i Adamovu jabuku, što će svoje nokte zariti u moje meso. I mada smo oboje znali da priča ne može trajati duže od jedne pesme, dozvolili smo sebi da se zaljubimo jedno u drugo. Ne mnogo, zapravo malo, tek toliko da kada se ugledamo, oboje poželimo da se stopimo u jedno, da zajedno zatvorimo oči i odsanjamo jedan san. Da počinimo jedan od smrtnih grehova-preljubu. Sa njom sam to mogao, jer negde duboko u meni, što nikada ni njoj ni sebi neću priznati, znao sam da je prava u pogrešno vreme; da je moja muza, moj put za ostvarenje želja. Jedino što priznajem je to da ni sam ne znam šta sada sa njom, to jest sa mislima o njoj u mojoj glavi! Ne želim da je izgubim, iako smo sada razdvojeniji nego ikad, a ne znam kako da skupim snagu za potpunu bliskost.
Sećam se prvog puta… Mirisala je na srebro i jabuku iz babinog ormana. I dok ovo pišem, nemir raste i prokleta želja sa njim. Trebalo bi da je opet nađem i vidim. Gde god i sa kim god da je! Možda dok je budem tražio, smislim način kako da zanavek ostane kraj mene…

Нема коментара:

Постави коментар