недеља, 25. децембар 2011.

VREME PRAZNIKA


Setila sam se jedne Novogodišnje večeri… Bila sam u roditeljskoj kući, čekala sam Novu godinu sa ocem i majkom. Hrana, piće, muzički program na televiziji. Otac i ja pijemo prvo kuvanu rakiju, pa posle malo domaćeg vina. Majka donosi hranu, ja joj pomažem. Potom majka i ja igramo, otac nas gleda i smeje nam se. To je bilo pre tri godine, doček 2009.-te. Te godine sam imala sigurno pet ponuda za proslavu Nove, ali želela sam da ostanem u kući sa roditeljima. Posle ponoći svako je svakome nešto poželeo, i ubrzo su roditelji otišli na spavanje, a ja sam gledala filmove, pa i ja zaspala. To je bila poslednja Nova Godina koju sam dočekala sa oba roditelja, jer je sledeće godine, 2010.-te, otac umro. I kada se sada setim toga, presrećna sam što sam poslušala svoje osećaje i na čuđenje društva, ostala sa roditeljima. I u isto vreme zaplačem, jer je to bilo poslednje tako lepo veče koje sam provela sa njima, da smo svo troje zajedno, i da je bilo tako prepuno emocija, i da sam osetila takvu bliskost. Ne pamtim je takvu ni pre ni posle toga.
Inače spadam u grupu ljudi koja nije nešto preterano oduševljena sezonom praznika, euforijom koja se stvara, potrošačko društvo koje samo kupuje i kupuje. Ja volim da takve stvari radim preko cele godine kada mogu,(mislim na okupljanja, kupovinu), a ne samo kada dođe vreme Nove Godine, Božića… A kada dođe kraj decembra, i kada se već u vazduhu oseća miris predstojećih praznika, mene hvata ta neka seta, razmišljanje, presabiranje, i onda ne volim te dane. Kada se na to doda i događaj koji sam ispričala, zaista, te dane volim da prespavam, ili da nešto pišem, radim, kao i da je svaki drugi dan… I od tada se trudim da provodim vreme sa porodicom za praznike, i sa onima koje volim van kruga najbliže familije, jer sam na teži način naučila koliko je bitno tako nešto.
Ali ne treba da sve bude tako crno-belo. Negde treba da se napravi zlatna sredina. Ni kupoholičarska euforija nije tako dobra, a ni melanholija i usamljenost. Vreme prelaska u narednu godinu, i ujedno vreme najsrećnijeg hrišćanskog praznika, treba da bude “naše” vreme, za svakog pojedinačno. Svako od nas treba da ga doživi kao period od desetak dana kada možemo da podvučemo neke crte, da vidimo šta smo to dobro uradili za sebe, ili nismo, i da donesemo odluke, šta treba dalje raditi, šta je nama kao pojedincima najbitnije dalje u životu. I to zapisati negde, nešto poput onog-novogodišnja odluka. I da probamo da se tih stvari pridržavamo ubuduće. Ovo vreme je idealno vreme da se preispitamo, da unesemo pozitivne promene u naše živote, da unesemo pozitivne energije. Da probamo, i na kraju, vidimo ko smo, koliko vredimo, da stvorimo cilj pred sobom, i da se trudimo da idemo ka njemu iz dana u dan, bez obzira na prepreke.
I što je najbitnije, ovo je vreme da budete što više vremena sa onima koje volite. Tako neće biti tuge, usamljenosti. Oprostite svima sve, probajte to da učinite, najiskrenije; probajte i ono teže, da oprostite sebi, za sve što smatrate da je bila vaša pogreška; pokajte se i oprostite sebi. I idite dalje. Budite nasmejani sa svojom porodicom, pokažite im koliko ih volite, ako to niste dovoljno činili tokom godine. A ako nemate porodicu, nemojte sve dane provesti sami, uvek možete naći makar jednu osobu koja želi da bude sa vama, i vi sa njom. I uživajte u vremenu koje provodite sa ljudima. Kao što treba da uživate i u onim trenucima kada rešite da se osamite i napravite kalkulaciju prethodne godine, i šta dalje očekujete. Nemojte da mislite i doživljavate to vreme kao teret, jer će se pokazati možda da niste uradili ni približno koliko ste mogli i želeli, ali nema veze, budite srećni što ste živi, i što i imate priliku da ispravite to.
Nova godina, nove šanse, nove mogućnosti. I novi dani, koje možete ispuniti sitnim zadovoljstvima, koja će vas nasmejati, vas i vama drage osobe. Ispuniti ih radom, što onim koji obezbeđuje egzistenciju, što radom na sebi. Ispuniti ih ljubavlju, ako niste do sada, u narednim danima možete da naučite kako da volite, sebe, i još nekog, da uđete u kvalitetnu ljubavnu priču. Da budete sa nekim do koga vam je zaista stalo, sa kim ste se bojali ući u neki odnos, da ne bi bili razočarani možda, ili iz nekog drugog razloga. Sada je vreme da progovorite, i hrabro se borite za svoja osećanja.Možete se preseliti u drugu zemlju, ako vam je to cilj… Ili promeniti posao… Ma ima bezbroj stvari koje možete učiniti! Samo ako to želite, ništa vas ne može zaustaviti!
Uvek će postojati stvari kojih ćemo se sećati, koje će nam nedostajati u vreme praznika, ali ne treba da ih se sećamo sa tugom, to govorim i sebi, već treba da nas podsete kolika je sreća što smo tu gde smo, i da treba to da cenimo, da cenimo sve ono što imamo, i da nastavimo da živimo, i budemo pozitivni, da se makar potrudimo da preovlada optimizam u nama, pa će doći i stvari koje nemamo a želimo ih, i mislimo da su nam potrebne.
Nemojte biti tužni, nemojte se bojati budućnosti, ona je uvek onakva kakvom je mi učinimo. I pored svih teškoća, koje se dese a ne zavise od nas, jedno sigurno zavisi, način na koji gledamo na život. Ako mislimo pozitivno, lakše ćemo sve prebroditi. I ako volimo. Zato mislim da najvažnija stvar koju treba da uradimo za sebe u narednoj godini, jeste da naučimo da volimo, i da pokažemo ljubav onima prema kojima je osećamo! Ljubav je jedina prava, i iskrena pokretačka snaga u svakom od nas! I samo hrabro! “Borite” se za ljubav!
Srećno!

недеља, 11. децембар 2011.

STRAST, that divine energy!


            Strast je deo nas. Strast je želja. Strast je volja, pokretač, motiv. Strast je izvor energije.
Mi smo bića koja su satkana od tananih, jakih, dobrih, manje dobrih, pozitivnih i negativnih emocija. Mi smo takvi kakvi smo, svako je povremeno i dobar i loš, nismo nepogrešivi, Bog nas nije stvorio kao bezgrešna bića. Naprotiv, mi stalno činimo greške. Ali ono što nam je dato kao “zadatak” jeste da prvo sebi pa onda ostalima oprostimo na pogreškama, i da pronađemo ono dobro jedni u drugima i da nam to bude fokus koji će nas držati. Mi smo “ovde” da bi voleli, a ne da bi bili ispunjeni mržnjom. Emocija ljubavi je mirna emocija, emocija koja treba da nas drži u balansu, da ne bude autodestruktivna. Da ne vodi ka mržnji. Ali ona emocija koja je vodilja, ona emocija koja je pokretač, koja nije “mirna”, jeste strast. Strast prema životu, prema življenju.
Ovde želim da govorim o strasti kao delu našeg duha, koja će nam pomoći da se oslobodima svih stega, izgovora, negativnih afirmacija, misli koje “koče”, i koja će nam reći-“ti to možeš, ti imaš sasvim dovoljno volje i energije da uradiš sve što želiš, jer to si ti, jer tvoja želja je dovoljno jaka da ispuniš svoj zadatak”.  
Strast predstavlja naš prozor, koji kada otvorimo, uđe neverovatna količina svežeg optimizma, onako, udari nas u lice, udari po našem razumu, osvesti nas šta sve možemo. Budimo se ujutru, otvaramo taj prozor, da izbacimo ustajale emocije od juče, i puštamo u nas divno osećanje strasti da će današnji dan biti divan, zato što imamo volju, želju, jačinu, da od današnjeg dana napravimo “nešto”. Da započnemo projekat koji smo davno odlagali, da prestanemo sa nekom navikom a tog procesa smo se bojali, da uradimo ili kažemo nešto što smo potiskivali u sebe jer po normama društva to tako treba. Strast ruši svaku granicu i svaki zid koji su nam nasleđeno ponašanje, ili naučene radnje stvorile, i dozvoljava nam da idemo dalje. Jer mi to možemo, jer mi to želimo, jer ne postoji nemoguće. I šta je to za šta možemo reći-ja to ne mogu jer je to nemoguće uraditi? Da li je to tačno? Ako postoji rečenica-to je nemoguće, onda postoji i rečenica-to je moguće, kao balans, životna homeostaza, i samim tim, ni za jednu stvar ne možemo da tvrdimo da je nemoguća i da je to tačno. Uvek postoji nešto ili neko, ko može da nam da primer da to nije tačno. A ako nije tačno, implicira se da je moguće. I ako u sve to uključimo pokretačku silu-strast, da li tada zaista postoji nešto što je nemoguće uraditi??? Naravno da ne!!! Sve možemo što pomislimo i iskreno poželimo i da uradimo, ako dozvolimo da naš racio malo odmori, a da nas malo instikt povede za ruku, i da nas strast, ta divna, božanska energija, povede u prostore bez granica koje nismo ni sanjali da postoje.
Još juče su neki ljudi verovali da je nemoguće da u svojim godinama ostvare neke stvari, koje su dugo jako dugo želeli, a onda je njihova volja postala toliko jaka, da prosto nisu mogli da zaustave proces svog progresa, jer ih je energija gurala samo napred i napred… I sada ubiru plodove svoga verovanja u moguće!!! Konkretno, mislite da ne možete promeniti posao jer ćete zbog toga ostati bez novca, a radite pritom nešto što vas uopšte ne zanima? Bojite se, zapravo. A toliko dugo sanjate o svojoj firmi… Ukoliko se prepustite strahu, nikada nećete napustiti posao koji vas “guši”. Ukoliko dozvolite svojoj strasti da ispliva na površinu, i zaigrate zajedno sa njom, kakav god ishod situacije bio na početku procesa i šta god se dešavalo na putu ka vašem cilju, na kraju ćete čestitati i sebi i svojoj volji na onome što ste sami stvorili, i što vas sada ispunjava u potpunosti!
I da napravim paralelu. Strast u ovom smislu nije ona koju osećamo u seksualnom odnosu; jeste jedna od načina ekspresije iste, stoga, zamislite je. Osetite strast na tom nivou. Koliko može biti jaka, učiniti da se nađete u nekom potpuno drugom vremenu i prostoru, da u tom trenutku ne postoji ništa i niko drugi, samo vas dvoje u potpunom spajanju i predavanju. Koliko jačine, iskrenosti, esencijalne energije ima u tome! Zamislite taj osećaj, i proživite ga sada, u ovom trenutku. Takav i još jači osećaj treba da imamo prema životu, i prema svim odlukama koje u njemu donosimo!!! I verujte, neće postojati nemoguće, i svaki cilj biće nam dostižan!
(pesma Peter Gabriel-a koja se nalazi na početku, idealna je za ovu temu, i preporučujem da je slušate dok čitate ovaj tekst)

понедељак, 5. децембар 2011.

Jeste li spremni za promene?



Ustajemo svakoga dana, radimo iste stvari, ista rutina, nameštamo osmeh na lice kada je to potrebno, ali brzo, kada istekne rok skidamo ga sa lica, i nastavljamo sa poslom-namrgođeno, svejedno nam je... Budimo se sa osećajem grozote u stomaku, ali znamo da treba da ustanemo, da bi nastavili da hodamo kroz život, zaradili novac, sami u svakoj misli. Ovo je preživljavanje, zar ne? To nije život. Mi ne živimo. I većina nas je sama, bez partnera, iako ih je toliko slobodnih okolo, odlučujemo se da budemo sami, ili ako smo sa nekim, osećamo se usamljeno. Ili se ljudi odlučuju na prevare, i budu tako tajno sa nekim koga zavole, ali ne ostavljaju onog sa kim su zvanično, iz straha, navike, nekih dugova, iz ko zna kog razloga. Retko ko će vam reći da je ispunjen. Šta se dešava? U šta se pretvara ovaj svet? U obično, sebično, egocentrično, usamljeno, lažljivo preživljavanje dana???
I onda nam samo preostaje da napišemo pismo svojoj podsvesti, iliti tom nekom biću koje je u njoj…
“Draga Tajno,
Mislila sam da mogu bez tebe, mislila sam da sam jača, da je moja volja, razum, svest, sve to jače od tvoga oporog mirisa, ali kako se prevarih! Ti si i dalje prisutna u svakoj pori, i svakoj pukotini zidova među kojima živim, i stalno me podsećaš na one stvari koje guram pod tepih, o kojima svesno ne želim da mislim. Rekla sam ti! Neću da osećam, zaključala sam srce, postala sam robot, jer samo tako se opstaje! Zašto uporno kuckaš kao detlić i budiš me, ne radi to! Hoću da mi postane lepo tako u realnosti, surovoj, hladnoj, usamljenoj, samo rad rad rad, disciplina, tome težim, ostavim moje srce i moje potisnute emocije na miru!
Pozdrav,
Tvoj Racio.”
Ovo je ono što većina ljudi radi kako bi preživeli dan za danom. Potiskivanje emocija, zaboravljanje događaja. Zamenjujemo život sa onim što mislimo ili nam nameću da život jeste. Biti surov, biti samo radnik u masi, biti ozbiljan, biti sredstvo za zarađivanje, a onda taj novac potrošiti na osnovne stvari koje su nam potrebne da bi nastavili sa “mučenjem”.
Ovako, niko nikada ne može biti srećan!!! A samo je potrebno da promenimo stav, način na koji gledamo na stvari, da promenimo ideje koje su u našoj glavi, samo treba da pitamo sami sebe-šta je to što može da nas učini srećnim, i da počnemo da se ponašamo u skladu sa tim, i za odvikavanje od starog načina na koji smo “nesrećno” živeli ne treba puno, verujte, tako je malo potrebno pa da budemo srećni! Samo treba da živimo u skladu sa samim sobom, i sa onim što uistinu jesmo, a ne sa onim što su nas učili da budemo, što je “norma” društva. Kako početi? Tako što ćete dozvoliti pomenutoj podsvesti da vas preplavi, svom delu koji se zove Id takođe, probajte da osetite sve, i ono animalno u vama, i ono potisnuto, zabranjeno da ispliva, samo osetite. Možda će vas naterati da plačete, da budete besni, ali ispraznite se. I posle ovog, zapitajte sebe, kada ste poslednji put osetili da ste srećni, ali zaista srećni. Kada ste poslednji put osetili da vas je zadovoljstvo opilo, i da vam je toliko lepo da ne želite da razmišljate o sutrašnjem danu? Jer, poenta i jeste da treba živeti sadašnji trenutak, ne misliti o prošlosti, ne misliti daleko u budućnost, biti prisutan ovde i sada. To je jako teško, um naterati da ne misli “daleko”, ali to je poenta življenja. Biti srećan, zadovoljan, ovde, sada, u trenutku, živeti dan za danom. Da kada se probudite, vaše prve misli budu pozitivne, pune ljubavi, prema sebi, i prema svakom ko je iole u vašem životu. Kada se ispraznite od svih “zaboravljenih”, potisnutih stvari, i kada se setite šta vas je činilo srećnim, to je onda vaš put kojim ići dalje. Možda u stadijumu života u kome ste, ne možete da radite neke stvari koje su vam došle na pamet, ali uvek možete naći zamenu, uvek možete da pronađete šta je to što bi bilo najbliže onom što volite i što će vas ispuniti.
To važi kako za posao, hobi, tako i za ljubav. Ako niste zadovoljni vezom u kojoj ste, zašto ostajate u njoj? Pogotovo ako znate da to guši i osobu pored vas. To je sebično. Zapitajte se koji su pravi razlozi zbog kojih se “mučite”, i analizirajte ih, i videćete da su smešni u odnosu na slobodu koju možete imati, ili u odnosu na ono što možete imati sa osobom koju možete voleti iskreno, i šta možete tek tada da izgradite! Sada, u ovom trenutku, pitajte se šta želite a šta imate, i verujte sve je moguće! Za početak jako je bitno napraviti plan šta želite, dakle, to nije razmišljanje “šta budućnost nosi” koje nas opterećuje, to je plan koji sami pravimo samo da nam olakša početak; onda razbiti stare misli i “okove” koji su vas kočili, i tada dan po dan, trenutak po trenutak, hodaćete ka svojoj sreći. Prvo, oslobođeni ideje da ne treba mešati racio i emocije, drugo, spremni da se suočimo sa svime što nam život sprema, treće, idemo ka ljubavi! Zar ima lepšeg puta?
Bez obzira ko smo, i bez obzira na način na koji smo živeli, “ceo život onako kako ne želimo”, nikad nije kasno, i uvek postoji način da se sve promeni! Svi smo mi sposobni da promenimo sve što jesmo, sposobni smo da se menjamo, i sebe i naše navike i ideje. A sve u cilju da nam bude bolje, da budemo srećniji. I sve u cilju da naše sledeće pismo podsvesti bude:
“Draga moja,
Nije prošlo mnogo vremena, ali šta sledeće treba da rešimo, šta je sledeće suočavanje? Već posle poslednjeg se osećam mnogo bolje. I hvala što misliš na mene, i što mi pomažeš da živim srećnije. Korak po korak.
Tvoje,
Srećno Biće.”
“Kada “ispravimo” naš um, navike, sve će doći na svoje mesto.”  Wayne Dyer

недеља, 20. новембар 2011.

"VOLIM SVOJ EGO"


Ono čemu težimo na višem nivou jeste mir. Mir je vrhunac onog što naše biće može dostići. Mir je ona tišina u nama koju osećamo kada smo sami, ili kada smo u grupi ljudi, ona jačina koja nam dozvoljava da idemo dalje, da ne stajemo kod prepreke, koja nam omogućava da pogledamo drugo biće i da znamo da je i njemu kao i nama potreban mir, i zato nećemo ni pomisliti da povredimo to drugo biće koje gledamo, psihički ili fizički. Mir je suština kojom postižemo sreću, zadovoljstvo, ljubav. Zaista je teško biti u stanju mira, i mali broj ljudi dođe do tog nivoa svesti u svom životu… Ali nekada je dovoljno makar pokušati, ili makar deo dana biti u tom stanju. Kako da znamo da li smo spremni na taj korak? Tako što ćemo izaći napolje, otići do neke osobe, i bez ikakve negativne emocije, a ima ih na stotine u nama, stati pored nje, i jednostavno biti. Postojati baš tu, u njenoj blizini, pokazujući joj da nije sama. Da smo svi mi deo jedne celine, mentalno i fizički. Da smo mi socijalna bića, i da je pogrešno sebe izdvajati kao nekog ko je poseban, ko je “viši” u odnosu na drugog. Ako uspemo da stanemo ravnopravni spram tog usamljenog stvorenja i uspemo da ono oseti da ipak nije samo na ovom svetu, da sve probleme koje ima, imaju i drugi u nekom drugom obliku, da ih  imamo i mi sami, da nismo najjači i uvek najbolji, iako tome težimo, mi smo na putu mira. Jedinstvo sa svetom, jedinstvo sa dušom kolektiva, čak i kada je prepuno negativnih emocija, daće nam mir, jer ćemo znati da nismo sami, a svojom blagošću, i svojom verom, možemo svesno ili nesvesno, i ovo drugo je moguće, uticati da se “zlo” umanji. Taj proces, davanja sebe kolektivu i prihvatanja da nismo mi jedini i najbolji, i da je naš zadatak kao socijalnog bića da pomogne drugom, makar u nekoj sitnici, to je proces oslobađanja našeg uma od ega. Naravno, niko ne može potpuno da se očisti od njega, osim velih mudraca i spiritualnih učitelja, ali svako od nas, radeći na sebi, može da umanji njegov uticaj, i samim tim, da pokrene mehanizam u sebi koji će voditi ka samo isceljenju, kako fizičkom tako i psihičkom.
Mnogo je bolesnih ljudi u svetu. Mnogi pati od različitih vrsta tumora. Ali takođe, mnogo ljudi na svetu je i depresivno, manično, psihotično, čak i šizofreno. Svaka bolest, pa makar to bio i grip, potiče iz “glave”, iz naših emocija. Koliko se na dnevnom nivou trudite da uradite baš sve da bi bili najbolji u kancelariji, i da bi vas šef pohvalio? Koliko toga uraditie kod kuće, da bi osoba sa kojom živite to “možda” primetila, i rekla hvala? I vi se trudite, i trudite, i ratujete, i borite se, i pravite sebe “žrtvom”, zarad čega? Reči-hvala? Koju na kraju možda i ne dobijete… Naš ego nas tera da budemo borci, još od malih nogu, u školi, koji najviše skočio u dalj, ko je nabolji đak… Ali tada, ne možemo decu učiti da to ne treba da rade, to je proces kroz koji deca treba da prođu…. Međutim, i kada odrastemo, te iste osobine, “predvodnika”, ostaju u nama, i stalno dolazimo u sukobe sa drugima i sami sa sobom, i na kraju tog puta, ili nas čeka “pobeda” koja neće doneti mnogo zadovoljstva, biće samo jedna od onih stvari koje smo “završili”, ili će nas odvesti u bolest, jer nismo “pobedili”.
Ono što treba da znamo da mi nismo naš ego, da to nije ono što nas određuje. Da možemo živeti i sa njim jako kvalitetno ako naučimo da ga kontrolišemo. Skoro sam prisustvovala sceni, u kojoj su učestvovale dve jako bliske osobe, jedna je gledala drugu kao da joj je ona potčinjena, i pogled je bio prepun razočarenja, besa, ljubomore, ne bih baš rekla mržnje… Jako tužna scena. Druga osoba je bila paralisana pogledom prve, i nije umela ni da reaguje. Jednostavno je stajala i u sebi gutala svaku emociju ove prve, koja je u tom trenutk pustila da je ego vodi. To je bilo potpuno prepuštanje njemu, koji kao da je govorio-“sada mogu da pokažem koliko sam superiorniji, koliko sam bolji naspram ovo bića, koliko je ono na nekom lošem putu, jer JA znam da jeste”. Kasnije sam saznala, da osoba koja je bila "tiranin", pati, emocije su potpuno razbacane, nema reda, vlada haos, i ego ispliva. Dok osoba kojoj su pogledi bili namenjeni, ima problema sa debelim crevom. Kako sada, pitaćete vi, biti socijalno biće, biti deo kolektiva, ako eto, postoji takav primer u kome obe osobe “stradaju”? Ponavljam, mir. I jedna i druga trebaju pronaći mir. Svoj mir. A onda se sresti, i kako su prvi put razgovarale pogledom, tako i sledeći, takođe pogledom treba da razmene pozitivne emocije jedna prema drugoj. Jer, ne sumnjam da su to osobe koje su sposobne da vole. Svi smo mi sposobni da volimo! I da primimo ljubav!
Ono što drugi pričaju o nama (što je sada ostvarenje onog što se govorilo samo pogledom), je samo to, njihova priča, to nismo mi. Zašto nas onda zaboli kada čujemo neki komentar, negativan, o sebi? Zašto poželimo da vratimo istom merom? Zašto nas ego toliko boli? Koliko je moguće napraviti balans između ega i korisnog samopoštovanja, gde je granica? Da li ego vodi u trip, maniju, ludilo? Ili ga možemo pobediti?
Ako ste pažljivo čitali prethodne redove, onda znate odgovor na sva ova pitanja o egu. Ego je deo nas koji teži da bude prvi, najbolji, da bude borac, i svaka negativna opaska će ga zaboleti. Ako poštujemo sebe, i naučimo da poštovanje sebe je korisno sve dok ne ugrožava člana kolektiva, onda je to korisno samopoštovanje, koje nam neće “dozvoliti” da padnemo, da potonemo, već da idemo napred, i samo dalje. Ego može biti opasan, po nas, po naše zdravlje, po okolinu, ali takođe znamo da ga možemo pobediti. Tako što sledeći put kada poželimo da “poletimo” i nekog “ugrizemo”, mi ćemo uraditi sledeće, uzećemo konkretnu osobu za ruku, i preneti joj malo ljubavi. I malo je nekad dovoljno. Dajući joj ljubav, mi sklanjamo svoj ego sa strane, jer ego i ljubav ne idu zajedno, uspostavljamo pozitivan odnos sa osobom sa kojom smo želeli svađu, raspravu, bilo šta od toga. I kada u tom trenutku “počne da pada kiša” od silnih emocija, pozitivnih koje ćete osloboditi, pustite je, neka pada. To je i trebalo da se desi. A onda će doći i spokoj, mir.
A ako nekad i ne možemo da se izborimo sa nekim ko je prepun sebe i svom egu je dozvolio da vlada, onda možemo samo kako kaže Tomas Kram :” Umesto da gledamo kako nam izvlače tepih pod nogama, možemo da plešemo na pokretnom tepihu”. Divne li metafore!
Dozvolite sebi da proverite koliki je vaš ego, a onda poradite na njemu. Za početak budite ljubazniji, dozvolite sebi da pomognete nekome u nevolji, ili najmanje što možete, “nemojte uzimate hleb gladnome, ako ste vi već siti”.
(komercijalna pesma ubačena je sa razlogom, naravno, da nam da ritam, kojim ćemo plesati na našem tepihu...)

понедељак, 14. новембар 2011.

STRAH KOJI "UBIJA" LJUBAV




Strah. Svako ga poseduje. Ne postoji čovek koji se ničeg ne boji. Ili, ako vam, neko tako nešto kaže duboko je potisnuo u sebe neku svoju zebnju, manju ili veću. Ovako gledano, strah je jedna prirodna stvar. Imaju je i životinje. Da ga nemaju, svako bi lako bio plen. Ovako, antilopa kada ugleda lavicu, beži, spašava život. Dakle, strah je dobar? Strah je koristan? Treba ga negovati? Ili je pak strah onaj što ume da uništi svaku nadu, svaki naš san? Da li nas strah ipak „ubija“?
Čovek, za razliku od drugih životinja, može da razmišlja na višem nivou, grupiše se, socijalno je biće. Osim ako ne odluči drugačije. Ima različitih ljudi. A to kako će ponašati, to kako će stupati u neku zajednicu, ili će pak odlučiti da se osami, verujte, zavisi samo od stepena straha koji poseduje. U korenu svih problema, u korenu svih negativnih emocija leži strah! Podeliću ovom prilikom na strahove od „realnih“ stvari, kao što su od zmija, paukova, požara, struje, visine i tako dalje, i strahove koji se razvijaju u nama kao životinjama koje mogu da „složeno“ misle, strah od sukoba, od sputavanja, od nereda, od samoće, od napuštanja, od ostavljanja, od neuspeha, od odvojenosti, od gubitka kontrole, od neprihvtanja, strah od toga da se ne bude voljen, i strah od toga da ne možemo da volimo. Postoji i niz drugih, jer čovek ne bi bio čovek, da ne može da smisli svakojake ego-tripove, koji će ga na ovaj ili onaj način naterati da se boji.
Osoba sam koja može da duboko oseća, da razvije jake emocije (pozitivne i negativne), ali takođe u stanju sam da osetim i emocije drugih ljudi. Neki bi rekli empata, ali ja ne mislim baš da sam dostigla taj nivo. Ali vibracije se osećaju. Kao što sam pisala u prethodnom tekstu, sve je energija. U ovom periodu u životu mogu da kažem da sam osvestila svoj strah, i da radim na njemu koliko god mi godine i iskustvo to dozvoljavaju, a to je strah od napuštanja, od toga da kada se emocionalno stopim sa nekom osobom, posle toga budem ostavljena. Sad bi neko rekao, „pa lepo, kad znaš šta je problem, sad ćeš lako da ga rešiš!“. Ali, praksa je malo drugačija... Ljubavne veze, bilo da su javne, tajne, dozvoljene, zabranjene, duge, kratke, izazivaju osećaj duboke povezanosti sa partnerom i presudne su za duhovno zdravlje. Svesna sam koliko razarajuće na mene deluje kada me neko ostavi, pa makar to bilo na jedan dan. „Vidimo se prekosutra“. Ja već utrnem.... Kada se vežem za nekog... Naravno, to još nije stanje patologije, na svu sreću, to je još uvek kontrolisano stanje, koje sam, uh koje li greške, sve do sada potiskivala. I znam ljude koji se osećaju isto kao ja... Kada partner napusti sobu, krenu suze, kao da se više nikad neće vratiti. I vi plačete, jer zaista osećate zebnju, kroz vas se širi strah da se više nikad neće vratiti. Odvojenost-napuštenost! I mnogi ljudi na razne načine pokušavaju da pobegnu od ovog osećanja. Jednostavno ako bi ostali u realnosti koja je takva kakva je, to jest, sedite sami u sobi misleći na onog koji je otišao... Pored toga što ostajete u tom osećanju neko vreme, počinju da vam naviru misli i o nekim drugim stvarima u vašem životu koje su teške, odjedanput se na vas sruči sve!!! Sva teskoba ovog sveta, i kao da ste svi ljudi na svim mestima. Možda imate i fizički osećaj da se odvajate... Kao da je deo vašeg tela pohrlio u zagrljaj osobi koja je otišla, samo da bi vas opet zagrlila da ne bi ste mislili na sve ono loše!!! Neki ljudi se zaista razbole, dobiju temperaturu, ne mogu da spavaju...Opet, neko od vas bi rekao, „pa to je zaljubljenost“... Ali nije. Zaljubljenost ne koči, zaljubljenost naprotiv, tera vas da poletite, da sve možete, da volite sve i nosite ružičaste naočare. Strah od odvajanja, potom napuštanja, on vas parališe. Koliko puta možda nekoj drugarici, drugu (dešava se ovo i muškarcima, nisu oni bezosećajna bića, samo se na Balkanu trude da tako izgledaju), kažete:“On je otišao, verovatno je to kraj, on će raskinuti sa mnom“. I šta time radite? Samo privlačite da uskoro se takva situacija i desi, da vas nikada više ne pozove, da zaista prekine kontakt sa vama. A onda ga vi panično zovete, šaljete poruke, mejlove, trudite se da ga čujete i vidite, i ostanete zaista sami i potpuno slomljeni. Zašto? Zato što ste svojom nesigurnošću koja je osnova ovakvog ponašanja, i emocionalnom nezrelošću, počeli da se ponašate kao „manijak“, i umesto da uživate sa osobom sa kojom možete da podelite sebe bez stida, vi ste zaista ostali sami. I preživljavate svoj najveći strah, svoju najveću bol.
Moje prvo suočavanje sa ovim strahom, bilo je zaista strašno, bolno, osećaj „umirem, zašto bih dalje živela“. Ljudi tako misle kada su obuzeti ovim demonom. I još nešto, kraj ih onda asocira na smrt. Dakle, u stanju su da potpuno izgube tlo pod nogama. Kao i za sve ostale stvari u životu, i za ovu situaciju se sami izboriti, „razum pobeđuje srce“ situaciju. To ne znači da treba da zatvorite srce da se više nikad ne zaljubite, i da vaša soba bude vaš jedini kutak, ne. Ali, takođe ne znači ni da treba menjati partnere dok ne „otupite“. Treba naći zlatnu sredinu, kao i za sve. Vašu zlatnu sredinu. Probajte da se suočite sa strahom. Kada se nađete sledeći put u takvoj situaciji, dvoje ljubavnika koji se rastaju, nemojte da pomislite-„odlazi!“, već-„videćemo se opet!“. Ako i krenu stare misli vi ih mentalno precrtajte, pogledaje voljeno biće, nasmešite se i recite mu-„vidimo se!“. I kada zatvorite vrata umesto da zaplačete, i da mislite o najgorem, pustite neku veselu muziku, zaplešite, i osetite sebe, osetite kako divan osećaj prolaz kroz vas, jer je deo jedne prelepe energije ostao u vama, neko je sa vama podelio nešto lepo. Svaki sledeći put, činite isto... Ako ste umetnička duša, možete i napisati pesmu. Ako ste se zaista zaljubili u to „divno biće“, strah će nestati kao mehur od sapunice, samo ako vi to poželite. Pustite da lepe emocije struje vama, da duhovnost zavlada situacijom. Jer, dok god se grčevito držite te grozne, gnjile jabuke, iz nje će cureti strah. Ako u svoje ruke, svoj um, uzmete lepu, sočnu, crvenu jabuku koja je sazrela u vama, a vi je gurate negde, jer strah je jači, to jest miris gnjile jabuke će vas naterati da nju prvo uzmete, taj sočni plod će vas odsetiti da ste vrata zatvorili samo tek na tren, i da „će se ljubavnici ponovo sresti“. I nasmešićete se.
Proces pronalaženja zlatne sredine je težak, oh my God, vrlo dobro to znam, ali strah vas neće odvesti nigde, osim do realne patnje. To nije cilj ničijeg života. I tako, životinjama je strah koristan, pomaže im u preživljavanju, ali ljudima strahovi „višeg nivoa“ samo koče život. Pokušajte da razumete ovo, da razumete svet, i ljude, i da produbite saosećanje. Manje će vas boleti i kada vam se desi da vas ostave. I znajte, dok god se bojite napuštanja, i ostajanja nasamo sami sa sobom, nećete naći pravog partnera za vas. Samo ćete biti magnet za one koji će baš to činiti. Zato, odmah u ruke uzmite tu gnjilu jabuku i bacite je! Zaplešite sa životom! Osetite da ste vi ljubav sami po sebi, i da imate puno ljubavi da date! Vi zaslužujete samim tim i da budete voljeni! I ne brinite. Za one koji osećaju ove misli, život je spremio punu korpu divnih sočnih plodova!
NEKA BLAGOST POBEDI LJUTNJU, NEKA DOBRO SAVLADA ZLO, NEKA GRABLJIVCA NADJAČAJU DAROVI, NEKA LAŽOVA NADJAČA ISTINA! O, NEKA MRŽNJI PREKO LJUBAVI DOĐE KRAJ.
Buda

петак, 11. новембар 2011.

ENERGIJA NAŠIH MISLI



Svaka naša misao je već jedno delo. Jer je svaka naša misao energija, deo kolektivnog nesvesnog, i to je i naučna činjenica. Tako da, sa svakom našom misli, mi „prizivamo“ u naše živote ljude i događaje. U zavisnosti od toga da li mislimo pozitivno ili negativno, u zavisnosti od toga kakve su naše emocije, takvi će i biti rezultati. Ako mislimo na nešto lepo, na neki srećni trenutak, to je viši nivo energije, i mi se osećamo jači. Ako su naše emocije, ljutnja, strah, nemoć, to je niži nivo energije, i mi se osećamo slabije. To su kažem i naučne činjenice. Sve je oko nas energija, mi smo deo toga, mi smo svakim svojim delom tela energija, naše su misli takođe energija, jer su proizvod rada našeg organa.
Često čujem ljude, ako i jedna sam od njih, koji se žale kako im ne ide u životu, kako se stvari odvijaju onako kako nisu očekivali, kako se neko na njih bezrazložno naljutio, kako im je neko zalupio vrata ispred nosa, kako nisu dobili posao, kako ne mogu da uče, kako nikako ne mogu da nađu dečka ili devojku. A stvar je vrlo jednostavna zapravo. Ti ljudi, pa i ja među njima, nisu iskreno, celim svojim bićem želeli. Onaj ko nije dobio posao, nije ga dobio zato što nije dovoljno mislio pozitivno o tome da će ga dobiti. Student je pao ispit, zato što se unapred spremio da će pasti misleći već o narednom ispitnom roku, i o sledećoj prilici da ga polaže. Neko nema partnera u svom životu zato što u suštini i ne želi to dovoljno iskreno, razmišlja možda o prethodnom razočarenju, ili o narednom mogućem, i šireći negativnu energiju odbija ljude, da mu neko priđe, ispušta priliku ili prilike, ko zna koliko ih je moglo biti. Dakle, vrlo je prosto. Naše misli su naša dela, naše misli su naša energija koju širimo na okolinu. I kakve su nam misli, takav će nam biti i život. Ovu rečenicu verujem da ste već čuli, i verujte, zaista je tačna.
Pre nekoliko dana mi se desilo da iskusim ove svoje rečenice, zato i pišem ovaj tekst. I to, kako sve više i više upoznajem sebe, dešava mi se da možda i nekoliko puta u toku dana, ako sam srećna da imam priliku za tako nešto, spoznam vezu svojih misli i događaja oko sebe. Tako, jednog dana, sedela sam sa svojim prijateljima, i poznanicima nekim, dakle bilo nas je više u tom trenutku u prostoriji, ljudi su pričali međusobno, ispijali kafu, smejali se... Ja sam bila negde „daleko“ od svih tih priča. Mislila sam o problemu koja mene muči tog trenutka, ali bila sam rešena da ni sa kim ne podelim to, čak ni sa najbližim osobama, tako da kada sam se našla na kafi sa društvom, još uvek sam bila zaokupljena svojom „situacijom“. Nisam stigla da sama sa sobom raščistim misli, niti da sa nekim popričam, i bila sam prepuna energije. I verujte, nije prošlo ni pola sata sa društvom, i neko je progovorio o temi koja me je mučila... Podigla sam pogled, i prvo nisam poverovala, ali onda je krenula diskusija o temi koja me muči, i svako je davao svoje mišljenje.... Ja sam bila samo nemi posmatrač koji se smešio... Svojom energijom misli, uspela sam da pokrenem čitavu lavinu razmišljanja   drugih ljudi, a to mi je kasnije pomoglo kada sam sama sa sobom raščišćavala situaciju u glavi. Kada su prešli na temu fudbala, koju voli i ženski deo mog društva, i kada se već govorilo o timovima, i ko se na koga kladio, jedna prijateljica je pogledala u mene, i pitala me čemu se ja to smeškam-„nije smešno što ću izgubiti novac u kladionici, hej!“. Trgnula sam se, i izvinila se, objasnivši joj da razmišljam o nečemu sasvim desetom, i tek tada sam mogla da se uključim u priču, i da počnem da uživam u vremenu sa prijateljima. Druga situacija se desila ne nešto mnogo posle ove, i nekako je banalniji primer, ali odličan za ovu priču. Ušla sam u jedan od svojih omiljenih butika i videla torbu u koju sam se odmah zaljubila i naravno požela sam da je kupim. No, svesna da nemam novca trenutno za to, okrenula sam se i izašla iz radnje. Prošlo je dva dana, a ja nisam prestala da mislim o torbi, već sam je videla kao je nosim, šta imam u njoj, uz šta od garderobe mi se slaže, ponašala sam se kao da je već imam.... I šta se dešava dakle za dva dana? Dobijam nočekivano novac, ne neku veliku sumu, ali dobijam, kao poklon od rođaka, odlazim u radnju po torbu, i još veće iznenađenje-vidim istu na sniženju!!! Ne samo što sam dobila neočekivano neki novac, i mogla da kupim torbu, već sam je kupila i po nižoj ceni!!! Treća situacija je nešto složenija. Maksimalno ću je uprostiti. Želela sam da vidim jednog muškarca, samo da ga vidim, da razgovaram sa njim. Želela sam da ga bolje upoznam. E sad, za to je bilo potrebno malo više vremena od dva dana, tačnije bilo je potrebno dva meseca da do toga dođe. Ali povremeno, kada bih pomislila na njega, "preplavile" bi me lepe misli o njemu, koliko mi je delovao dobro i pozitivno, koliko mi je delovao zanimljivo, i tako kada god bih ga se setila, pozitivne misli su navirale, i ja sam tako nekako slala pozitivne vibracije ka njemu, gde god bio. I činila sam to nesvesno, sada znam to. I, posle kao što rekoh, dva meseca, ostvarila sam bliži kontakt sa njim, razgovarali smo, i tada sam dobila povratnu informaciju, da i on o meni ima lepo mišljenje. Opet osmeh na mom licu, jer sam sada svesna, da dok god sam slala pozitivne misli ka njemu, on je to „prikupljao“ i stekao takođe pozitivnu sliku o meni. Može vam ovo delovati sve kao neka slučajnost, ili kao neka čiribu-ćiriba stvar, ali nije. Već sam rekla, naučna je činjenica. Kako razmišljamo, tako će nam i biti... Jer misli su energija, i ako smo mi pozitivni, i drugi ljudi oko nas će biti isti prema nama. Naravno, biće i onih koji će se jednostavno „skloniti“ jer ne mogu da podnesu viši nivo energije na kom ste vi, jer ih vi de facto potiskujete svojom pozitivnošću. 
Verujem da ni najveći mudraci, i spiritualni učitelji, terapeuti, ne znaju da se sa ovim nose svakog dana, osim majke Tereze ili Bude, Isusa... Tako da ni mi obični ljudi ne možemo ovo da kontrolišemo baš uvek. Kada bi svi to mogli uvek da radimo, onda ne bi postojalo loše, negativno, i izgubila bi se ravnoteža, balans, „zlatna sredina“. Tako da, jedino što možemo je da se trudimo da kada smo dovoljno svesni sebe, kada se probudimo i uvidimo da ćemo tog dana biti u skladu sa svojim mislima, da ćemo misliti „dobro“, da ćemo biti pozitivni čak iako se oko nas dešavaju ružne stvari, da to i činimo. Šireći svoju pozitivnu energiju, kao bumerang će nam se vratiti, jer sve što damo, dobijamo nazad, opet fizika, zakon održanja energije. Sasvim prosta stvar. A kada smo „negativni“, a svi mi imamo takve dane, tada samo treba da pustimo da takva energija isteče iz nas, i da se ne bojimo šta će sa njom biti, da se ne bojimo njenog povratka. Svakom od nas se dešavaju i ne tako lepe stvari i to je normalno. Kažem, sve je balans, i svako od nas je i dobar i loš u isto vreme, niko nije savršenstvo. Poenta je samo da se trudimo da što više budemo pozitivni, da tražimo i pružamo mir, i da naučimo kako da kanališemo svoje pozitivne i negativne strane. Svako od nas, sam, treba da nauči svoj sopstveni način kako će to činiti. Svako od nas se razlikuje, i treba da ima svoje metode za to.
Možda i dalje ne verujete u to da tok naših misli određuje naše događaje i ponašanje ljudi prema nama? Isprobajte. Sledeći put kada doživite recimo neko neprijatno iskustvo, i postanete besni, ljuti, agresivni zbog toga, pa se potom smirite-sedite, i zagledajte se u svoj naiskriveniji deo bića. Pitajte, šta sam ja to mislio i osećao prema toj osobi, ili prema tom događaju, ili generalno u kakvom sam raspoloženju bio, pre nego što se to desilo? Budite iskreni, makar sami sa sobom. I videćete. I sami ste, možda i danima pre toga bili negativni, uplašeni, anksiozni, besni... Samo pratite svoja osećanja, koliko god to možete, i iznenadićete se! Naše misli, naša energija, kao deo energije celog sveta, utiču na to kako ćemo živeti!
Želim da završim mislima majke Tereze : Ne želim da činite čuda smrknuti. Radije bih da i pogrešite ali da ste ljubazni!
Think about that...

недеља, 6. новембар 2011.

Kad minđuša padne...



„Traži nemoguće, i dobićeš najbolje“, glasila je poruka koju sam jednom izvukla u kafeu gde odlazim sama na kaficu. Izvukla? Taj kafe ima kutiju u kojoj se nalaze porukice, mudre misli, i tako kad odem tamo, ja izvučem po jednu, i zapamtim tu rečenicu kao afirmaciju za taj dan. Setila sam se konkretno ove poruke, jer nedvosmisleno govori o poenti našeg življenja. U suštini ništa nije nemoguće, ali i kad nam se čini da jeste, ili kada okolina u kojoj ste ne misli da vi to možete, ili da je to kvalitetno, moralno, dobro, u našoj biti treba da postoji motivacija da se sve može, da se dostigne taj „nemogući“ cilj, i možda i bude najbolji... Za nas, ali svakako ne za vašu drugaricu, majku, ili nekog trećeg. Sad ćete reći da sve stvari koje su nedostižne i nemoguće, ne moraju na kraju da imaju happy end, i da zaista budu naša najbolja odluka, ali činjenica je da kada „osvojimo“ nešto što smo smatrali tako dalekim i nikako savladivim, osećamo neverovatnu količinu pozitivne energije, i osećamo zadovoljstvo, osećamo se jači, spremniji da idemo dalje. Mislim da je to i poenta ove porukice. Živeti život želeći nemoguće, radeći na tome, i dobićemo najbolje zato što smo uložili trud, napor, energiju (pozitivnu naravno), i zato na kraju dobijamo najbolje (pozitivne emocije kao bumerang). Ovo se može primeniti i na priču muško-ženskih odnosa, takođe. Želimo nekog, mislimo da je nedostižan za nas, iz milion razloga, a onda, uz malo truda, malo više pozitivnih vibracija upućenih toj osobi, zateknemo sebe u zagrljaju te osobe. Vidimo njen osmeh, pogled, vidimo kako se ona trudi i kako i ona želi nas. I kako tada skunuti osmeh sa lica, i otići u krevet i ne misliti o svom „poduhvatu“, ne maštati, i ne pitati se onu čuvenu rečenicu „Šta će biti dalje?“ ?
Tako sam recimo do skoro bila ubeđena da nijedan muškarac neće uspeti da me iskreno nasmeje, da mi učini dan, makar jedan jedini, predivnim, jer sam počela da se uplićem u sopstvenu mrežu, i svi su oni za mene postali isti. Manipulatori, neiskreni, kad dobiju šta žele samo se okrenu i odu. I ja sam zauzela stav-ok, ako ste vi takvi, i ja ću biti takva prema vama, odoše glave! Bila sam na ivici iskrenog i potpunog razočarenja u drugi pol, i spremna da se „svetim“ postupcima koje sam od njih naučila (oko za oko, zub za zub). Ali... Uvek to ali... Pojavio se jedan muškarac, u čitavom nizu tih razočarenja, koji mi se iskreno dopao, sa kojim u samom startu nisam ni želela da ostvarim nikakav fizički kontakt. Delovao je kao zaista dobar čovek, sa kojim može da se popriča, koji može da priskoči u pomoć kada zatreba, koji se ne ustručava da bude iskren, i koji, naravno, ono što prvo vidimo, jako lepo izgleda. Njega želi svaka devojka na njegovom radnom mestu, to jest na oba, jer je dovoljno sposoban da radi dva posla, ali on bira... Dakle, u mojoj glavi odmah je postao  „nemoguća misija“. Kažem, ništa nisam pokušavala, prijalo mi je samo to kada se vidimo na nekim okupljanjima zajedničkih prijatelja, popričamo, i to bi bilo to. Ali želela sam, jako sam želela. Posle izvesnog vremena, organizovano je još jedno u nizu okupljanja tog našeg zajedničkog društva, i primetila sam promenu... On jeste uvek bio ozbiljniji nego ostali, ali ovog puta u toj njegovoj ozbiljnosti primetila sam pukotinu... I dok sam u sobi koja je bila prepuna prelepih devojaka, mahom plavuša, igrala sa najbližim drugaricama i drugovima, bacala sam poglede u ćošak u kom je on stajao... Gledao me je... Prosto sama ta činjenica da gleda mene, a neku drugu devojku, lepšu od mene, navela me je da mu priđem. Ta činjenica, i činjenica da je njegov pogled bio toliko jak, magnet. „Stvorila“ sam se pored njega i rekla nešto u fazonu „evo mene da nazdravimo“. (Kasnije sam saznala da su njemu te večeri prišle tri devojke i da je odbio komunikaciju sa svima njima.) Priča je krenula sama... O svemu, muzici, putovanjima, knjigama, poslovima... Pokušavali su da nas razdvoje, terali da igramo, ali mi smo bili zakucani za to mesto, tu nam je bilo najbolje. Nakon nekog vremena, pozvao me je da sa žurke odemo u kafić u kome ga čekaju njegovi drugari, pa ako budem želela vratićemo se opet na žurku svi zajedno. Naravno da sam pristala. Njegovi drugari su bili divni prema meni, svi smo razgovarali, smejali se... Potom smo otišli svi zajedno nazad na žurku, koje se u međuvremenu preselila u veći prostor, u klub u blizini, u kome je bilo krcato. Ali mi smo opet ostali zajedno,  ne odvajajuću pogled jedno sa drugog, i smešeći se jedno drugom. I tu je počela bajka, prava bajka, sa sve aždajom, nevoljama, treba preći sedam mora i sedam gora, princ će onda doći i spasiti te... I tako, trajala je do sutradan do podneva, možda malo duže. Ostatak dana provela sam sa osmehom od uveta do uveta, slušala veselu muziku, sređivala sebe, stan, mislila na njega. Niko i ništa nije moglo da me „izbaci iz takta“. Pomislila sam kako je moguće da je, s obzirom na sve moje stavove (o tome kakvi su muškarci, i moju odluku da samo ja sebe mogu da učinim srećnom, da mi za to nisu potrebni muškarci), jedan uspeo da mi toliko ulepša dan, da ne mogu da se setim poslednjeg takvog unazad nekoliko godina!
I ispričah ja vama tako jednu divnu ljubavnu pričicu, u kojoj mi je nestala jedna minđuša sa uveta, ne sećam se kako i gde se to desilo (a bio mi je to omiljeni par!). Ali... Opet to ali... Neke stvari ostaju „nemoguće“ i „nedostižne“ na duže staze... Jer, i ovaj muškarac, bio je tek toliko tu da mi ulepša jedan dan, i ja sam zadovoljna tim iskustvom, ali vam ne mogu reći da se pričica završava srećno. Jednostavno se završava, jer je ipak nemoguća, ne može da traje, iz nekih svojih razloga. Tako da, želi nemoguće i dobićeš najbolje, samo nemoj se nadati da će to zanavek ostati tvoje (iliti kraj tebe). Ponekad je dovoljno i da je tvoje samo nekoliko sati, nekoliko predivnih sati... I tu je moja preostala minđuša, da me stalno poseća na to. 

петак, 4. новембар 2011.

KADA NAM NEKO NEDOSTAJE?

Iskustvo je brutalan učitelj, i izgubiti nekog nikad nije lako. Kako vreme prolazi, jedino što osećamo je udaljavanje od samog događaja, ali praznina u nama i dalje postoji. I postojaće zauvek. To je normalno. Samo treba naučiti kako živeti sa njom, i na njeno mesto staviti sve lepe uspomene vezane za osobu koja više nije sa nama. Kada uspemo u tome, da popunimo rupu uspomenama, biće sve lakše i lakše, i tek onda ćemo otpustiti bol i patnju, i dozvoliti sebi da budemo srećni u ovom životu koji smo mi nastavili da živimo.

                 



                         IN A CASTLE 
There is no even a shadow of you besides me...
You are not even a ghost...
And I long for your embrace...
For your kiss...
Such a pain without you
Such a sorrow
It hurts to be appart
Two halfs sepparated
Was it your wish or mine?
I cannot remember the fact
Reality is not my thing, you know
I live in a castle
I live in a dream
Wish no hard words, no problems
I want you back
Now
I want your soul attached to mine
Again
Is it a sin, to want that?
You have promised me long time ago
That we will live our dream, together
And then you left
Was it because of me or you?
I cannot remember the fact
Reality is not my thing, you know
I live in the Source
I live in the Optimism
And this, this empty bed confuses me
’Couse I live in a dream
’Couse I live in a dream

уторак, 1. новембар 2011.

NASTAVITE DALJE SAMI

Danas neću pisati neku priču. Danas je bio dovoljno težak dan. Nekada, kao ja danas, shvatite da zaista ne postoji nijedno drugo biće koje će vas dovoljno dugo slušati, savetovati, želeti da vam pomogne. Čak iako nekog smatrate da je dovoljno vama blizak, i da je to neka vrsta njegove "dužnosti". Ili, da je taj neko akademski obrazovan čovek, čiji je posao da vas sasluša i posavetuje. Ako verujete u to, razočaraćete se. Naićićete na otpor, na neodobravanje, nerazumevanje, i potpuno će se stvoriti pogrešna slika o vama, jer suviše ste dugo verovali u nemoguće, tako da na drugu osobu projektujete to isto, da i ona počne da veruje da vama nema pomoći. U jednom danu, shvatite da ste zaista sami u celom procesu koji se zove život, i samo vi, i jedino vi, jeste stvaralac, i rušilac, vaše patnje, i vašeg dosadašnjeg načina života, koji je za vas bio neka vrsta mučenja. Ne oslanjajte se ni na koga, ma koliko stručan bio, ili ma koliko mislili da vas neko voli. To će samo produžiti vašu bol, i neće vas odvesti do cilja, do samospoznaje, samoizlečenja. Ljudi su samo ljudi, i svi imaju svoje granice, koliko mogu da osete drugo biće. Ne pokušavajte da se nametnete, ne pokušavajte da širite tuđe granice. Umesto toga, razgovarajte sami sa sobom. Pitajte se koliko ste još spremni da patite. I isto tako, potpuno sami, u tišini svoga prostora, i svoga uma, postanite mir, postanite mir, mir... Osetite mir... Dugo očekivani mir. Trebaće vam vremena da dođete do tačke potpunog sklada, ali verujte u uspeh. Vi. Samo vi možete to. Sami. Potpuno sami.

субота, 29. октобар 2011.

iz dnevnika jedne konkubine


"Hoćeš tako da se igramo? Hoćeš da budeš takav prema meni? Da me tretiraš kao korisnu robu? OK. Ali, mali, spremi se na oštru borbu, ne sa mnom, već sam sa sobom, sa svojom savešću, ako je imaš... Mada, takvi kao ti, retko je imaju. Takvi kao ti imaju zato ogroman ego, i mnogo će te zato boleti ako te čačnem u ono mesto koje ti je bitno (a znam ga, naučila sam da te čitam, to bar nije bilo teško), i koje tvoj ego neće podneti. Mrzećeš me, rećićeš-„kučka jedna“, ali to je ništa naspram onog što ti meni radiš, dragi... Nije lako biti i svetica i kurva, a ti misliš da se to može. Ako hoćeš da se tako igramo, nemoj da brineš, dobićeš oba dela moga sklopa. Umem ja da se igram „prljavo“. Samo, moram da te upozorim... Neće ti se dopasti ishod situacije, jer ja nisam ista koja sam nekada bila, niti si ti dorastao tome, a misliš da jesi. Dobićeš šta si tražio, neću da ispadnem lažov, obećala sam ti, ali unapred znam da gubiš. Nisi ti jak, gubiš lako tlo pod nogama, dušo. Uh, biće gadno... Ali, sam si rekao-„hoću samo sex, to se sa tobom isplati, i hoću odmah da odem posle toga, i nije mi stalo do tebe, ni do tvojih osećanja, ni do tvoga duha, ličnosti, boli ona stvar za tvoj život, razumeš?“. Razumela... Sad se spremi da dobiješ na tanjiru svoju večeru. Prijatno, mon sher!"

среда, 26. октобар 2011.

love actually



Ništa lepše od onih leptirića u stomaku, samo kad pomislite na nekog! Jao, kad se zaljubite, pa sve ima drugačiju sliku, pa svima sve opraštate, vi letite, vi ne hodate zemljom. Jer, on je intelektalac, visok, lep, zgodan, načitan, pametan, zna i da peva, i igra pomalo, možda zna i poneku pesmu da vam odrecituje! Pa vi ste našli princa! Da, da... Do prve krivine... Princa onda poljubite i puffff! Postane žaba! A vi postanete voštana figura od iznenađenja u šta ste bili zaljubljeni sve to vreme, i otkud vama da je on sve to što ste mislili... Drage moje, srce je, srce kao metafora naravno, čudo! Ne bira... I začas se nađete u ćorsokaku sopstvenih emocija, bez opravdanja, sopstvenom krivicom, izgubljeni... I tako čekate da ponovo budete nađeni (što naravno podrazumeva da nađete sami sebe, a ne da se oslanjate da bilo koga, jer malo je ljudi koji će se naći da vam stvarno pomognu). Čekate nove leptiriće.
Gledam ove današnje generacije tinejdžera... Devojčicama je jedino bitno da dečko ima dobar auto, i bogatog tatu, momčićima da što pre curu odvedu u krevet, a obema stranama, da što više partnera promene, to je „u trendu“. (???) OK, ja sam staromodna, ili neprilagođena, ali meni današnje ponašanje mladih nije normalno. I koliko god se trudila da razumem, to takozvano „nemoj da se vezuješ, samo menjaj“, čak i kad bih probala, spadam u takvu generaciju devojaka, koja bi vrlo brzo počela da mašta o kućici, deci, i imenima... To jest, prekršila bih sva pravila, javili bi se leptirići, i „tip“ bi rekao-„Ćao!“ Kao da je stvarno ljubav postala samo reč, i da će uskoro da počnu da je daju kao temu na pismenim zadacima u srednjim školama, da je obrađuju kao zastarelu reč, koja je nekada bila popularna, i klinci će se smejati romantičnim pesmama koje im budu puštali kao primer uz šta se nekada "vodila ljubav" (i verovatno će i ovaj termin morati da im objasne). Danas je za njih romatika da im neko plati piće uz tuc-tuc-tuc muziku, i da ih uz istu vozi u skupom automobilu kroz grad otvorenih prozora, da ih svi vide, kako su oni „moćni“. Priznajem, bojim se kuda sve to vodi...
Da li je postalo nenormalno, nepoželjno, ili čak zastrašujuće imati pored sebe nekog ko je obrazovan, pametan, ko nema novac i auto? Kad vam je slatko to što stoji na kiši ispred vaše zgrade, i čeka da izađete? Kad vam priča lepe stvari dok vas gleda u oči? Kada nešto uradi, samo zato što zna da će vas to učiniti srećnim? Kada vam nije neprijatno da pred njim pokažete pravu sebe? Da li je to postalo „off“ strana prekidača?  Da li zaista treba da se pomirimo sa činjenicom da je najromantičnija stvar koju će neki mlađi muškarac uraditi, a i stariji koga hvata kriza srednjih godina, mejl u kome vam šalje raspored filmova u bioskopima, pa kao eto vama daje da birate?
Žao mi je, ali u to još uvek ne želim da verujem, niti da se mirim sa tim da je to sve što budućnost pruža!!! Čekaću one leptiriće već pomenute, i nekog ko će to probuditi, i nekog ko se neće plašiti moje jačine, ili moje slabosti u nekom trenutku. Muškarci moraju malo da se probude, i prodrmaju! Mislim da su počeli da uče pogrešne lekcije u ponašanju, a da pomalo krivicu za sve to treba na sebe da preuzmu i devojke koje ne vode računa o sebi, i svojim unutrašnjim kvalitetima. Dolazimo dakle do roditelja, škola, televizije, Interneta.... Svako snosi svoj deo krivice! Problem je složen, i već je uveliko aktuelan, i nisam sigurna koliko vremena treba i da li može načinjena šteta da se ispravi, ali ajde da verujemo da može ako delamo odmah. Prva znam, da ću jednog dana, svoju decu, ili decu meni bliskih, učiti da je ljubav najlepša stvar na svetu, i da mnogo boli dok se do nje dođe, ali da je to jedino za šta vredi živeti! Ljudi, mislim da je urgentno da ovo počnemo da pričamo svaki dan mladima, i da mi sami živimo u skladu sa tim (ako već to ne činimo), da im damo primer. Da, deco, boli kad se voli, ali kad se nađe prava ljubav, nema lepše, i kvalitetnije stvari! I ne, taj BMW dušo, nije zamena za taj osećaj...

недеља, 23. октобар 2011.

bolno, bolno je...?



Kada raskinete sa nekim, ili da budem preciznija, kada neko raskine sa vama, ceo svet vam se sruši, ne vidite izlaz, ne vidite više cilj, svrhu. Dođe vam da se zgrčite u krevetu, i da se pokrijete preko glave i da nikog ne vidite. E, onda nastupa ono klasično ponašanje društva koje hoće da vas „iščupa“ iz situacije i sprema vam neka upoznavanja, i žurke i izlaske, a vama iskreno nije ni do čega. Dobijate savete da zaboravite skota/kučku koja vas je ostavila, da vas ne zaslužuje, da vi možete mnogo bolje. I to vrlo lepo zvuči, samo vi još uvek u sebi ne možete da se pomirite sa tim, i svaki dan vam je mučenje. Svaki kontakt vam je odvratan. A onda prođe malo vremena, pa se osetite bolje. Pa prođe još malo vremena, pa saznate da vaš bivši/bivša ima neku/nekog drugu/drugog. Opet očaj. Pa opet malo vremena, i opet malo socijalne ili internet zavisnosti, i malo ste bolje. Sve dok detoksikacija ne bude kompletna, i dok ne kažete sebi da ste prevazišli tu osobu i da joj opraštate, i tada ste spremni da krenete dalje. Tada možete upoznate nekog/neku drugog/drugu. Eh, kako to zvuči ovako lepo, i jednostavno. Praksa je nešto sasvim drugo, to i sami znate. Praksa je teška, duga, bolna, i zahteva mnogo snage! Kako sam i sama imala jednu tešku vezu i još teži raskid, malo sam razgovarala sa nekim iskusnijim i stručnijim ljudima od sebe. I šta oni kažu?
Treba pogledati kako to izgleda sa obe strane, treba se staviti u „cipele“ onog drugog. Možda će nam tada sve izgledati drugačije.... Možda ćemo videti neke bolne činjenice, ali možda tako i treba da bude. Možda jednostavno tada shvatimo da se i druga strana mučila, da je i njoj bilo teško, da je patila pored nas, da su je povređivali neki naši postupci. I sada neće da se javi? I sada ne želi nikakav kontakt sa nama? Možda treba da prihvatimo tu činjenicu da je toj osobi teško pored nas bilo, da je doživela olakšanje kad je prekid nastupio i da treba da je otpustimo iz našeg uma... Boli, jako boli. I imaćemo period patnje, i žalosti, to je normalno. Ali treba da ispoštujemo drugo biće i da ga pustimo da se udalji, jer ono tako želi. Nije svakome od nas potreban razgovor, kontakt kao neki zaključak, vrh situacije. Neko jednostavno sa nekim ne želi više ništa. Možda će vas boleti jer sa bivšom/bivšim ima komunikaciju, „pa kako to neće sa mnom“, e pa, vi niste ona/on, svako je za sebe, sa vama jednostavno ne može i to je to. Život je surov, i prihvatite da je tako. Verovali ste mu/joj, voleli ga/je, voleo/volela je i on/ona vas na svoj način, ali ako ne želi ništa više...pustite ga/je. Ne zovite ga/je pomahnitalo, ne šaljite mu poruke, mejlove, verovatno ih i ne čita... Postoji istine u onom: „ Da je bio/bila za vas, ne bi nikada ni otišao/otišla.“
A šta ako ga/je ipak pozovete, i on/ona se javi? On/ona, vaše nekadašnje sve! Vaš san nekadašnji! Vi ćete zatreperiti verovatno kad mu/joj samo čujete glas, možda će krenuti i koja suza... Ali negde, duboko u vama, znaćete da on/ona nije taj i da je to što se javio/javila, i rekao/rekla pomalo neprijatne stvari, vama je totalno nebitno, vi ste negde u svome razumu završili tu priču (ovo važi samo ako ste prošli period detoksikacije, ili ako ste se bar malo udaljili od cele priče). U protivnom, svaki kontakt sa osobom je destruktivan, i ne vodi ničemu, osim vašem mučenju.
 Danas sam sedela sama u kafeu, u svojoj ulici, i čitala dodatak jednih novina, u kojima je objavljen spisak deset najlepših ljubavnih pesama, i među njima je bila i ona koju je moj bivši recitovao meni na uvo.... I setila sam se tog divnog trenutka... I okrenula njegov broj... Mesecima nismo u kontaktu, i nije odgovarao na moje mejlove, poruke, pozive koje sam upućivala u početku, kada me je ostavio (i sve to što sam radila je bilo autodestruktivno). Danas sam imala taj neki osećaj da će se javiti. I javio se. Razgovor je bio kratak, sažet, ponovio je da ne želi više da me čuje, i da ne zna šta da uradi da mi stavi to do znanja već jednom... Znam da sa strane verovatno vam deluje očajnički i bedno to što sam ga opet pozvala, ali mojoj duši je bilo potrebno da ga čujem, da napravim zaključak priče. Suprotno onom što sam dobila kao savet od jako iskusnih osoba! Zahvalila sam mu na javljanju, pitala ga kako je, pitao je i on mene, i oboje smo dobro (iako sam se ja grčevito borila da ne zaplačem, da ne grcam od radosti što mu čujem glas), i to je bio ceo razgovor. Šta sam osetila posle? Da ga još uvek volim, da je on moja srodna duša, i da znam da nikada nećemo biti zajedno. Osetila sam i to. Moje šesto čulo je proradilo. Znala sam da više nećemo biti par, ali da ću ga uvek voleti, i da ću uvek želeti da znam šta se sa njim dešava.... Verovatno neću moći to uvek i da ostvarim, ali kada doživite jednu takvu ljubav, koliko god u nekim slučajevima ona bila destruktivna, patološka da ne kažem, ta osoba ostaje urezana u vama, ostaje ožiljak na srcu koji niko ne može da zaceli. Tada, kao što sam ja uradila danas, ne možete se voditi samo savetima drugih, nekad treba poslušati i srce. Meni je bilo potrebno da ga čujem, iako se to kosi sa svime što drugi kažu.
 Isto je i sa smrću. Kada umre neko ko vam je bio sve, centralna podrška, oslonac, sigurnost, niko, ali niko neće moći da zameni tu osobu, i ne treba. Ta osoba treba da ima uvek svoje mesto u vama. I niko, niko, niko, ne sme da vam zabrani da zaplačete kada vam je teško posle gubitka nekog. Plačite, ispraznite bes, makar na jastuku, šetajte, čak i pevajte! Radite sve što vam prija kada osetite da bol postaje neizdrživa. Jer kada nekoga izgubite, kada vas neko ostavi, ili kada neko umre, vi ostajete sa svojim bolom, vi patite, i ne tražite da vas bilo ko razume. Razumite vi sami sebe, svoje telo i svoje potrebe. I potrebno vam je vreme. Samo vreme može da vas stabilizuje, i vaš rad na sebi i svojim emocijama. „Sve što nas ne ubije, to nas ojača“. I zato ne potiskujte bol, patnju, strah, i bes, to će vas samo ugušiti i razboleti, ne! Izbacite to iz sebe, kanališite na nešto, pa makar to bilo i udaranje u boksersku vreću, koje će voditi u grčeviti plač. Biće vam lakše.. I da, to čuveno, već pomenuto vreme... Morate pustiti da prođe vreme, dok vi svakim danom puštati još po jedan korak dalje.
No ipak, posavetujte se sa nekim, makar to bio terapeut, kada društvo više ne može da sluša vaše jadikovke, savet je uvek dobrodošao, možda pomogne kada pravite neke odluke u narednom periodu! Ali na kraju dana, kada ostanete sami, potpuno sami, u svoja četiri zida, tu ste samo vi, vaša energija, vaša duša, vaše srce, i vaš bol. I samo vi odlučujete šta ćete raditi. Sva odluka je na vama. Nema sada nikog ko će vas pridržati ako padnete. Zato, oslušnite svoje telo, ono najbolje zna. Oslušnite svoj unutrašnji glas.
Šta će biti sa mnom? Ha! I sa mojim događajem od danas...? Verovatno ću sada sama poslušati ove savete, i oslušnuti sebe.... Pustiti neku muziku, i malo razmisliti o tome šta sam uradila i osetila. Jer, ne možete nešto zaboraviti tako što ćete potisnuti, naprotiv, zaboravićete što se više sećate! I kada završim ovaj vid „meditacije“, onda ću početi da razmišljam o tome šta me čeka sutra, i spremaću se za novi dan. Za novi korak. Samo tako možemo. Moving on, and on, and on. Till the next chance to be loved. A do tada volite sami sebe!!!! (i da Luna New, voli samu sebe) :)

четвртак, 20. октобар 2011.

friends and truth


Slušala sam nenamerno, to naglašavam-„nenamerno“, jer su devojke u kafeu jednostavno suviše glasno pričale i morala sam ih čuti sedeći za stolom pored, priču između dve devojke. Jedna devojka je govorila drugoj kako je bila u „šemi“ sa nekim oženjenim tipom i kako se zaista zaljubila, ali kako ne zna kako dalje... I dalje se viđaju u redovnim terminima, ali on namerava da napusti ženu i decu zbog nje... Tada je počela da plače, i svi su je u kafeu pogledali. Trudila sam se da ignorišem. Kasnije je nastavila sa pričom i rekla da to nikako ne želi da uradi, i nema pojma kako je do toga svega došlo, ne želi da „rasturi“ nečiji dom, jer je i njen otac napustio brata i nju i njihovu majku zbog druge žene. Druga devojka je slušala. Kada sam je u jednom trenutku pogledala, učinilo mi se da na njenom licu vidim da ne želi da sedi tu, i da ne želi da sluša, ali kao da je primorana da to radi, da klima glavom, da teši nekim izlizanim frazama, ali nijedan savet od nje nisam čula. Ubrzo su otišle iz kafea. Ostala sam da razmišljam... Ako je prva devojka sve to delila sa njom, verovatno joj je druga devojka jako dobra drugarica, ili je bar smatra za takvu, ali sa na njoj to nimalo nije videlo. Naprotiv, kao da je bila mučena, tako je izgledala. Kakva je to onda drugarica? Ja bih rekla, nikakva! Ako si nečiji prijatelj, onda reci iskreno šta ti je na pameti, reci-ne mogu to da slušam, ne slažem sa tobom, nisam osoba za takve priče, ili jednostavno prekini prijateljstvo ako ti je mučenje!!! Ali, iz nekog razloga, ljudi ostaju u kontaktima, makar bili i pogrešni, kao da se boje da će samoća da ih proguta. Poveravaju se, očekuju razumevanje, očekuju povratnu informaciju, da se i druga osoba njima poveri, ali nailaze na zid. Ljudi ostaju u kontaktu sa drugim ljudima iz koristi. Skoro sam o tome razgovarala sa jednom svojom prijateljicom, smatram da to jeste, i da je možda jedina iskrena, prava osoba za takve priče, ljudi su interakciji samo ako imaju neku korist od toga. Evo na ovom primeru, prva devojka, priča drugoj i tako sebi nekako olakšava jer je nekome rekla (a i ne pita se da li će to ostati tajna, jer ništa ne ostaje tajna doveka), a druga devojka garantujem ima nešto što „koristi“ i „uzima“ od prve devojke, jer uprkos nezadovoljstvu sedi i sluša. To je tako jadno.... Zašto ljudi jednostavno ne mogu biti iskreni jedni prema drugima? Znam da je to nemoguće, i da je svet otišao toliko dođavola, ali se samo pitam, zar ne bi naši životi bili bar malo lakši kada bi mogli makar sa onima koje smatramo najbližim biti iskreni i otvoreni? Ako u celoj priči, s obzirom u kakvom svetu živimo, ako i neki period ostanemo sami, nema u tome ničeg lošeg, naprotiv, imaćemo vremena da malo razmislimo o sebi i našim postupcima, možda i uvidimo gde grešimo. Znam... I proces samospoznaje nije lak, ali se u nekom trenutku može desiti, ako samo dovoljno radimo na sebi i to iskreno želimo!
O devojkama sa početka priče... Najiskrenije želim devojci broj jedan, da prekine prijateljstvo sa devojkom broj dva, to joj nije prijatelj! I kada se to mesto isprazni, a hoće samo ako devojka jedan shvati u nekom trenutku šta dobija a šta daje u tom odnosu, a to je već korak u izgradnji sebe, tada će na to mesto doći nova osoba. Prekid prijateljstva jeste nešto poput raskida, i jako boli, prošla sam kroz to više puta, ali se preboli, i „kada se vrata zatvore, otvori se prozor“, dođe neko drugi. Nebitno muškog ili ženskog pola. Želim da jednog dana tu devojku vidim u nekom kafeu, istom ili drugom, kako razgovara o nekoj situaciji u svom životu (a da to nije ova sa početka priče, želim joj da prekine i kontakt sa oženjenim čovekom koji joj ne prija, ipak), a da je sagovornik, ili sagovornica, u tom trenutku slušaju, i da joj na kraju obrazlože svoje iskreno mišljenje o situaciji o kojoj pričaju, i da joj daju neki adekvatan savet ili primer koji znaju, da se jednostavno stave u položaj u kojem je ona, i da probaju da je razumeju i posavetuju.
Ljudi, nije greška biti iskren, čak i kad boli. Bolje je biti iskren, otvoren, nešto reći, nego ćutati, i gledati ravnodušno kako neko propada u nekoj grešci koju pravi. Ako ste spremni i možete nekog ravnodušno da gledate kako pati, ona je bolje da toj osobi kažete-doviđenja, ne značiš mi toliko da bih bio/bila pored tebe i otići. Verujte, tako će manje boleti, i kraće, nego da prođu godine da vam neko veruje, a onda se u vas razočara, i obrnuto. Pogledajte oko sebe za početak. Razmislite. Ko su ljudi koji zaista vama znače? Ko su ljudi za koje mislite da im značite? Napravite spisak. I testirajte. Ako se spisak i prepolovi, nema veze, bolje biti sa pet iskrenih ljudi u kontaktu, nego sa sto neiskrenih. Nekad je, ponavljam, bolje biti i sam, nego sa nekim ko vas ne ceni dovoljno. Napravite „čišćenje“ u svom životu, jer to je put ka tome da više cenite sebe, a tada će doći i ljudi koji će ceniti vas. Iznenađujuće je kako malo cenimo sebe. O tome treba razmisliti više...
I nije uvek da se pravi pravi prijatelj u nevolji prepoznaje, već ponekad se pravi prijatelj prepoznaje i kada je uz vas i kada ste srećni...