Devojke dvadesetprvog
veka, starije od dvadesetpet godina. Od njih se očekuje, kao što i one i same
za sebe žele, da budu uvek u formi, da izgledaju mlađe nego što zapravo imaju
godina, da su jake (psihički kao i fizički), da završe fakultet, imaju
dobro plaćen posao, da imaju i nešto svoje imovine. A onda, u određenim
godinama, postavlja im se pitanje:”Kada ćeš se udati? Kada ćeš imati decu?”
Dakle, uz posao, uz održavanje izgleda, ide i muž, idu i deca. Pritisak. I da
li neko može da se uplaši od svih ovih očekivanja? Naravno! Realno i normalno
je malo se i uplašiti. A onda od svih nabrojanih stvari, većinu, da ne preteram i kažem sve, ostvarimo. Uh! Samo što kako idemo ka nekom cilju, jureći obaveze iz
dana u dan, nekad nemamo vremena da razmislimo šta nas s vremena na vreme
navede na neko ponašanje koje se drugima čini čudno, neprimereno, na primer,
treba da budete raspoloženi, sve su kockice tu, ali vama kao da nisu. Šta ne
valja tu? Pa tu je strah. Za trenutak vas je savladao strah od savršenstva
situacije. Da li samim tim možemo nekad biti uplašeni jer smo srećni? Kako cene proizvoda rastu, na televiziji mogu da se čuju samo loše stvari, a život nameće svoj
tempo, biti srećan može da proizvede kontra efekat. Zbunjenost. Ili da
jednostavno čekate (još gore sami izazovete) da se nešto loše desi. Strah od
sreće pored toliko nesreće? O, da!
Onda mi je jedan
prijatelj rekao: “Udahni duboko. Pa zar pored svega što si prošla nisi
zaslužila da budeš srećna? Znaš ni to ne traje, tu si u pravu kad kažeš da
ništa nije večno, ali zašto izazivaš stanja u kojima kvariš ono što je lepo?
Ako si sada srećna, uživaj u tom trenutku, uživaj sada, pa fucking zaslužila
si!!!” I znam, u pravu je, i ja bih tako nešto rekla nekome ko ima cold feet…
Eto, nekad se kao bumerang
vrati nekada uloženo, energija kruži, pa se pozitivna vrati i ispuni te, jednog
dana, koliko god čekao na to. Dobiješ posao, dobiješ svoju prvu platu... A onda, pogledaš u nečiji osmeh, čuješ nečije nežne reči,
spustiš pogled na poklon koji si dobio/la, osetiš sigurnost, ozbiljnost, to je
prelepo. O tome svako sanja… Koliko god neko bio nezavistan, želi tako nešto. I
onda, čemu strah? Od brzine osećanja? Ili samo strah iz nesigurnosti u sebe?
Ali ako znamo da smo nesigurnost, makar u izvesnoj meri prevazišli…? Onda je to
strah koji dolazi iz zbunjenosti kada stvari stignu kada se najmanje nadamo. Pa
nam tada neke situacije deluju kao na filmu, ali tu su, dešavaju se, nismo na
filmu.
Udahnuti duboko i
osloboditi se straha od “dobiti šta smo zaslužili”. Što pre. Dok ne pokvarimo
stvari svojom zbunjenošću. Ne mogu a da se ne nasmejem svemu ovome. Strah od
sreće… Znam da nije smešno, ni naivno. Ali nasmejala sam se jer sam upravo
pogledala u nešto što me je vratilo u realnost. Koja koliko god obaveza nameće,
u ovom trenutku jeste lepa jer postoje osobe, osećaji, koji je lepom čine.
Pisala sam već da i kada je čovek sam sa sobom treba sebi da učini dan lepim i
korisnim, ali kada se na to doda da to može još neko, uau, eto ga bumerang!
I da… Udahni duboko…
Uživaj u sadašnjem trenutku. Uživaj dok traje. Ima vremena i za komplikacije,
ali sada kada je lepo, nema mesta za strah. Strah odmah napolje!!! Eh, taj bumerang,
čudo je to!
Rekoše mi da se popnem uz stepenice, pa onda prva vrata levo
i kad prođem kroz nih, prođem i prostoriju sa klupicama, koja miriše na etanol
i tada ću videti staklena vrata. Ta vrata vode na terasu. I ona tamo sedi u bade
mantilu, belom, bolničkom, dozvolili su joj da izađe malo na vazduh.
Upozorili su me da dolazim van vremena posete, da je imala težak dan, da joj
nije bilo baš najbolje, jer je srce danas očigledno nekako davalo do znanja da
će me videti, pa je radilo ubrzanije. Pitala me je medicinska sestra ko sam, sve druge je
već videla. Rekao sam-prijatelj. Ne znam što sam to rekao, dovoljno sam
svestan da to nisam. Ali dok sam stajao pred upitnim pogledom stroge starije
žene, sa buketom božura u rukama, nekako mi je najprikladnije
delovalo da kažem tako nešto… Da i sam poverujem da sam kao prijatelj došao da
vidim kako je.
Kroz maglu se sećam telefonskog poziva, u kojem me obaveštava
njena drugarica da je ona u Urgentnom, da joj pozlilo, da će je zadržati na
pregledima, žele da se uvere šta se to dešava u njenoj perikardijalnoj duplji i
da je nju zamolila da me nađe i obavesti me šta se dešava. Kroz maglu se sećam
i kako mi je krv udarila u glavu i kako sam bezrazložno pobesneo i u kući nisam
mogao da objasnim, kažem, zašto se osećam tako kako se osećam. Izašao sam
napolje, na kišu, psovao naglas i bilo me je briga da li me prolaznici gledaju.
Mislio sam samo: “Zašto se to njoj dešava kog vraga?!” I pomislio sam, naravno,
zašto posle svega i dalje misli na mene. I ako pita, da sigurno želi da me
vidi.
Zato sam eto ispred tih staklenih vrata i samo treba da ih
otvorim i videću je, posle toliko vremena. I onda šta? Znala je uvek ko sam,
znala je da neki ljudi jednostavno ne idu zajedno-da smo među njima i mi, znala
je da novi život posle našeg rastanka jeste i njoj i meni kvalitetniji. I zašto
ja onda stojim ovde? Sigurno se seća kako sam govorio da ljubav nije dovoljna.
Kako se nisam ni okrenuo kada sam odlazio i kako sam obrisao svaki korak koji bi vodio ponovo do nje. I kako sam joj rekao grubo: “Čemu suze, ne preteruj, ne
dramatizuj?” Zašto bi sada izgovarala moje ime, htela da me vidi? Da bi mi se
nasmejala? Kako sam ipak došao, kako sam popustio? Kako opet varam sebe? Kako
je nisam preboleo? A govorio sam da se nikada neću osvrtati za našom pričom, da
je brišem. Dobro, možda zaista postoji i nešto pozitivno u svemu, možda želi da
uistinu budemo prijatelji. "Ma daj, saberi se. Zna ona da je to posle svega
nemoguće. I šta bi i rekli jedno drugom? Reči su presušile."
U uglu sobe koja je mirisala na etanol video sam kantu za
smeće. Kanta za smeće ume nekad da bude divna! Kako sam je ugledao, bio sam
siguran u grešku koju bih napravio kada bih otvorio vrata, kada bih je pogledao
u oči, dao nadu-njoj, sebi… Nadu za šta?!
Bacio sam božure u kantu, brzo, strčao niz stepenice. Sestre
nije bilo u hodniku i samo sam ušao u lift. Vratio sam se kući, pustio film.
Delete. Brišem iz glave da sam uopšte negde bio.
"Da li je videla cveće kada se vraćala sa terase?"
Čulo se zvono na vratima. Prokleto
zvono koje se tako retko čuje. Pitala sam: ”Ko je?”. “Ja”, čuo se muški glas.
Otvarala sam vrata nadajući se da sam dobro prepoznala glas koji je taj slog
izgovorio. Da. Stajao je na otiraču, sa bednim cvetom u ruci, torbicom pod
miškom-u jednom trenutku; u sledećem je spavao u krevetu dubokim snom. U
međuvremenu htela sam da pitam kako me je našao, ko mu je rekao, šta traži on tu!!! Međutim kao da nije ni bilo bitno. Želela sam, zamišljala situaciju koja
se desila i trebalo bi da budem zadovoljna time što se ostvarila. Ne, nisam bila. Sedela sam na
podu, gledala usnulog “princa” i pitala se da li celo “ludilo” počinje po treći
put. Ili se ipak sada nešto može promeniti, da li sada nešto može da bude
drugačije, da li da opet pređem preko svega? Ili.. Kao što bi naši stariji rekli: “Ono
što se jednom polomi, više nikad ne može da se sastavi kako je nekada bilo”…
Zvoni budilnik. Osam časova. Jutro.
Obaveze. Stavljam kafu. Krevet je prazan i sve je to bio san. Ufff, dobro je!
Čitamo razne bestselere koji nam govore o ljubavi, čak i o apsolutnoj ljubavi…
Neki nam "stručnjaci" govore kako treba sve nekako i iskalkulisati, nije sve ružičasto a
kamoli crno-belo, da je sve stvar kompromisa i koliko daš toliko primaš,
zapravo “trudi se da više dobiješ nego što daš”, jer tek tada se vidi da voliš sebe... Molim? Zar sam osećaj ljubavi koji neko oseća nije dovoljan da čovek bude zadovoljan sobom, tim saznanjem da je sposoban za tako nešto divno, kao što je voleti?
Potreba za apsolutnom ljubavlju? Apsolutno… Matematika…
Kalkulacije… Da li ja osećam, ili ja još uvek ne osećam? Hoću li da merim ili
neću? Možda je ipak bolje da stavim srce na tas?
Da li je ljubav sada postala matematika? Gde su se hemija i biologija izgubile u celoj priči?!
U vremenu u kojem smo sada, na sreću ili ne, ipak još uvek ne
želim da osećanja vezujem za digitron. Ljubav je ljubav, novac je novac, a matematika, ona je
divna-dok god se ne meša sa vibracijama naših srca!
Prelazila sam ulicu, umorna kao
pas, sa teškim kesama, prepunom torbom na ramenu. Naočare su pretile da mi
skliznu sa nosa oivičenog kapljicama znoja koje su se neminovno pojavljivale
zbog termoregulacije, posledice jako toplog dana i tereta koji sam nosila sa
sobom, bukvalno i metaforički. Jedan ću uskoro da spustim na stolice kada uđem
u maleni kutak u koji sam se tek uselila, gde je još sve bilo natrpano kutijama
i vrećama, jer nisam stigla da se raspakujem. Drugi će još neko vreme biti na i u meni.
Izbrisana je svaka napisana reč,
broj telefona je promenjen, slike se više ne gledaju, mesto stanovanja takođe
nije isto, tako da sam bila sigurna da me više ne može pronaći. To sam želela,
realno, tako je trebalo da bude. A “teret prošlog” koji i dalje nosim, nekako
ću se već sama izboriti sa tim, potpuno sama, svakako neću srljati u “nove
priče” dok se sa "starim" ne izborim. Sve novo što počne dok se staro ne završi,
neće valjati, ili to nešto novo treba da bude mnogo mnogo jače da uvede promene
iz korena. Sipala sam neki sok koji ne znam ni zašto sam kupila, otpila gutljaj
i pomislila da je možda on zvonio već na moja vrata, na staro zvono, da je već
video svoju čašu pred vratima. Zamislila sam šta je pomislio ako se to zaista
desilo. U stvari, samo sam mogla da pretpostavljam jer posle svega više nisam
ni bila sigurna ko je uistinu on. Dok smo bili zajedno, dok smo boravili u
istoj prostoriji, jednostavno sam mogla da osetim, vidim, okusim svaku njegovu
emociju, da protumačim grimase na njegovom licu. Sada, sedeći tako sama, sa
ukusom šargarepe u ustima, nisam znala više ništa o njemu. Osim imena i
prezimena. Sve ostalo je bilo magla, nešto strano, nepoznato, napušteno, “ono
što je ostalo iza”.
Verujem da ni on sada ne zna ko sam
ja. Iako je znao kako dišem, kako spavam, kako jedem, kako plačem i kako se
smejem i šta ću naredno reći ili uraditi (da, ponekad je i to znao), sada sam i
ja za njega misterija, možda nešto što će pamtiti kao lepi “izlet” iz
svakodnevnog života, ništa više.
Još jedan gutljaj soka od
šargarepe.
Pogled na sve što je trebalo
raspakovati sada, u ovom novom stanu i novom životu, a šta treba da se “baci i
zaboravi ili makar u odgovarajuće fioke stavi”, zaustavio se na kutiju iz koje
je virilo nešto narandžasto, nešto za šta sam znala da još uvek ima i miris i
otisak. Zašto li sam kog vraga kupila baš sok od šargarepe?! Ustala sam, uzela
tkaninu u ruke, suzdržala suze, uzela makaze, isekla sam uspomenu, bacila u
kesu koja ide u kontejner. Onda sam prosula sok u sudoperu i bacila takođe i
tetrapak u smeće.
Da, kada se nešto završi, kada
nešto treba da se završi, svaki miris treba da se iskoreni i da se na njega
više ne misli. Verujem da i on tako sada razmišlja. Ma nije on ni tražio mene, niti
je imao potrebu za tim, kao što verovatno želi da izbriše i moj miris iz svoje
memorije. Ne razmišlja on o meni.
Uključila sam neki evergreen, nešto
slatkasto što može da se pevuši i “bacila se” na sređivanje makar jednog dela
stana i kutija. Idemo u osvajanje novog prostora…. Dok to budem radila,
verovatno ću smisliti način kako da tek ponekad, u nekoj priči koja se možda
slučajno “pokrene”, pomislim na njega…
Sećam se prvog puta… Mirisala je na
srebro, il’ ne, na neku starudiju iz babinog ormana. Ne znam tačno. U stvari,
ni dan danas, ništa u vezi nje nije potpuno jasno. Iskreno, ne znam šta voli;
nisam svestan ni šta je u meni zavolela. Ali to sada nije ni bitno, jer ispred
njenih podstanarskih vrata jutros sam zatekao šolju za čaj i korpicu sa
poslednjim cvećem koje sam joj poklonio. Pozvonio sam tri puta, čisto reda
radi, ali niko nije otvorio. Nikog više nije bilo u stanu. Eto, ni to nisam
znao…
Mogao bih dugo da vam pričam o
njoj, barem o onim stvarima koje sam kod nje uočio, one koje sam dugo posmatrao
i koje moraju biti istina, ako je sve drugo sa njom bila laž-na primer, kako
jede, kako spava, kako ispija vodu iz čaše, kako se nasmeje kada u stvari želi
da zaplače… Mogu mnogo da vam pričam o njoj, kažem, ali ne želim… Ne umem tako
lepo da ispričam, a da ne pokvarim sliku u mojoj glavi.
Ali jasno se sećam našeg prvog
susreta, njenih krupnih očiju, blagog, upitnog pogleda, usana koje su nervozno
uvlačile dim, a opet, njene kose, čija je svaka dlaka odavala samouverenu
lavicu spremnu za lov. To mi se najviše dopalo. To što sam bio uveren da ćemo
probati Evinu i Adamovu jabuku, što će svoje nokte zariti u moje meso. I mada
smo oboje znali da priča ne može trajati duže od jedne pesme, dozvolili smo
sebi da se zaljubimo jedno u drugo. Ne mnogo, zapravo malo, tek toliko da kada
se ugledamo, oboje poželimo da se stopimo u jedno, da zajedno zatvorimo oči i
odsanjamo jedan san. Da počinimo jedan od smrtnih grehova-preljubu. Sa njom sam
to mogao, jer negde duboko u meni, što nikada ni njoj ni sebi neću priznati,
znao sam da je prava u pogrešno vreme; da je moja muza, moj put za ostvarenje
želja. Jedino što priznajem je to da ni sam ne znam šta sada sa njom, to jest
sa mislima o njoj u mojoj glavi! Ne želim da je izgubim, iako smo sada
razdvojeniji nego ikad, a ne znam kako da skupim snagu za potpunu bliskost.
Sećam se prvog puta… Mirisala je na
srebro i jabuku iz babinog ormana. I dok ovo pišem, nemir raste i prokleta želja
sa njim. Trebalo bi da je opet nađem i vidim. Gde god i sa kim god da je! Možda
dok je budem tražio, smislim način kako da zanavek ostane kraj mene…
Nije me bilo dugo na blogu, da nešto napišem. Da li zato što
nisam imala vremena, ili inspiracije, ili nisam znala o čemu bih pisala pre?
Ili je svaki od ponuđenih odgovora tačan? Kao i na ovom blogu, uzetom kao
primer, neke stvari odlažemo jer nemamo vremena, volje (inspiracije), ili su
nam misli nedovoljno jasno definisane i poput nemirne vode talasaju, ne
dozvoljavaju nam da se koncentrišamo, fokusiramo na bitno. I tako se sve više
udaljavamo od cilja koji smo sami sebi zacrtali. U poslednje vreme u mom životu
desile su se jako bitne i interesantne stvari, razgovarala sam sa jako
interesantnim ljudima, ljudima koji su ostali i u manjim sredinama da tamo nekako
pomognu u širenju svesti ljudi. I čula sam jako pametne stvari… Razmišljanja,
vrlo realna, o životu, o ljubavi, o budućnosti, o novcu, a sve to tako
pojednostavljeno rečeno, da sam se začudila kako sam do tog trenutka sve
komplikovala svojim nekim maštanjima i idealizacijama, a sve je tako jasno
postavljeno i kockice se jako “lako” mogu složiti u životu svakog čoveka. “Imaš
cilj, radiš na tome, ne misliš šta drugi misle i govore o tome, radiš na sebi,
pronalaziš istomišljenike, sa njima nastavljaš put, iliti ko treba da bude uz
tebe, tu će i ostati. Novca nema i nema, a ono malo što i dođe zna se na šta
treba da se potroši. Samo racionalno, bez velikih očekivanja. I samo polako i
strpljivo.” I padnu tako u vodu svi moji “ružičasti slonovi” i “putevi oko
sveta”, jasno se iskristalisalo ko, kome, čemu, zašto, koliko, preseci,
nastavi, i tome slično… Nisam konkretna naravno, ali i ovo što pišem možete
primeniti i u svom životu. Mislim da je došlo vreme za finalizaciju mnogih
stvari kod svih nas. Verovatno ću u nekom narednom tekstu biti konkretnija sa
savetima, ili makar više citirati one koje sam sama dobila, pa vam bude lakše,
no i ovo je nekako dovoljno za početak, jer nije ni “odrediti cilj” mala stvar,
a kamoli početi sa samo onim stvarima koje nabrojah u prethodnim rečenicama, a
sve govore-“ako znaš šta želiš, radi na tome da do toga dođeš!”. Zvuči okrutno,
bar je meni tako zvučalo kada sam prvi put čula te reči, ali ne mora da bude,
jer nikakve “natprirodne sile” i “prljave igre” nisu potrebne za to. Priznajem
ipak, potrebno je malo sreće. E sad to može da se sve implicira: ako nešto
želiš-jako i hoćeš da radiš da do toga dođeš, onda si hrabar, a hrabrima pomaže
sreća!
I uhvatim sebe kako sedim u nekom stanju nirvane, ili nekom
stanju koje liči na pomenuto i kako shvatam, možda sada po prvi put potpuno,
šta znači za mene reč finalizacija. Dostizanje cilja. Cilj sam po sebi.
Pokušajte, pa makar i dugo razmišljali da shvatite šta je vaš
cilj, koji su vaši prioriteti. I onda ćete, kako mi rekoše-polako i strpljivo,
da do toga i dođete. Probajte i da ga “opipate”, da ga živite kao da ste ga već
ostvarili. I slušajte samo svoje srce kada odlučujete šta želite. Tuđe želje
nisu i vaše.
I zapamtite, samo hrabro! Život je jedan i kratak, nema mesta
za strah! Verujte, sve je moguće!
" Skepticizam nije neoboriv, nego očigledno besmislen ako hoće da sumnja ο onome ο čemu se ne može pitati. Sumnja može postojati samo tamo gdje postoji pitanje; pitanje samo tamo gdje postoji odgovor; a ovaj samo tamo gdje se nešto može reći."
Ludvig Vitgenštajn
Mi smo čitavog života prekriveni velom sumnji. U sve, u svakoga. Da li iskreno možete reći da ovoga trenutka ne sumnjate ama baš ni u šta? Da ste potpuno sigurni prvo u sebe, u svoje prijatelje, u svog partnera, u svoju rodbinu, u svoj posao, postupke…? Da ste mirni, i spokojni? Ako je vaš odgovor potvrdan, svaka čast, dostigli ste nivo svesti koji malo ko može dostići, a ljudi koji žele raditi na sebi teže njemu. Postoji neka potreba u čoveku da otera svaku sumnju iz svojih misli. Kao što se, tako niotkuda, neočekivano, sumnja u svakome i javi, i preplavi dane i dane. I mi tako sumnjamo, mislimo, ćutimo… A potrebno je samo pitati i kakav god odgovor bio, sumnja će prestati. Da li će? Ili ćemo početi da i u odgovor sumnjamo? Ili ipak nećemo ni pitati, jer se samog odgovora bojimo?
I kako smo već toliko puta čuli, pisali o tome, govorili, svaka naša misao je deo univerzalne energije, poseduje potencijal, i svaka naša misao može postati stvarnost. Posumnjamo, ne pitamo, ćutimo, stvorimo svoju predstavu u glavi, verujemo u nju, (a pritom naša realnost nije i tuđa), i neki prirodni nagon, ako dovoljno dugo trpimo svoju konstrukciju, može nas naterati i da učinimo neko ne baš dobro delo. Možemo nekog povrediti. Kao što svojom negativnom energijom, jer sumnja koja se zasigurno rađa iz nesigurnosti, pa samim tim iz straha, ne može biti pozitivan osećaj, možemo proizvesti ostvarenje naših sumnji. Jer kao što dovoljno puta ponovljena laž postaje istina, bar do trenutka dok ne priznamo, tako i ako dovoljno mislimo na našu sumnju, i da ona nije tačna, može se obistiniti. Svojom energijom prizvaćemo neželjeni ishod, ostvarenje straha.
Kažu da se baš u ljubavi najviše sumnja, valjda iz opsesivnog stanja da ne želimo da izgubimo osobu koju volimo. Ali da li je to ljubav? Ili samo strah od samoće? Strah da ćemo biti sami kad nam je loše, kada nas nešto muči, kada dođe čas umiranja. Ljudi se boje da će umreti sami. Iako je činjenica da u tom času, mi jesmo sami, sami sa svojom molitvom, sa svojim mislima, kada se oči zauvek zatvore. Sada vas sama pomisao na ovo plaši… I zato, svakako da će se javiti skepticizam neki, ponekad, prema osobi koja je pored vas, jer želite da mu/njoj besprekorno verujete. I da, verovanje je bitno, kao i nada, ali ne postoji apsolut, bar ne kod običnih smtrnika, kada su ove stvari u pitanju. Prirodno je da se stanja i osećanja smenjuju kako idemo kroz život. Kao što je normalno ponekad i sumnjati. Ali zašto bi dozvolili da nam te misli odrede kraj nečega? Kad zapravo mogu da budu početak. Ako smo hrabri da pitamo, da kažemo šta mislimo, da pustimo da misli oteku sa rekom… Ono što je u našoj glavi, nije i u glavi onog drugog. I razgovor je jedino rešenje. Valjda zato i jesmo bića koja mogu da misle i govore. Pa i da filozofiraju… Ako je odgovor ćutanje, i to je neki odgovor. Ovo bi se sve odnosilo na sumnju prema nekome, a kada smo mi sami u pitanju, i naši postupci i odluke, kao i naš rad, šta bi tada bilo rešenje? Opet razgovor. Razgovor koji vodimo sami sa sobom. Katkad je dobro potražiti savet, pa i tuđu misao uključiti u započeto preispitivanje.
Dakle, ono što na prvi pogled deluje, i jeste, negativno stanje, svakako možemo pretočiti u pozitivno, tako što ćemo pogledati dalje od svojih nogu, i pomisliti da dobro još uvek postoji, u svakome od nas. Tako što ćemo savladati strah od odgovora. Probajte. Eto, izaberite jednu stvar u koju sumnjate. I počnite. Pitajte. Verujte u dobro. Kakav god ishod bio, znajte da je dobar po vas, tako je trebalo biti. I to je vaša šansa ne za kraj, to je šansa za početak. Početak oslobađanja vašeg duha od tereta negativnih misli. Početak života koji možete živeti punim plućima.
Kako je lep osećaj kada znate da možete stvoriti novi početak, zar ne?
Muškarci su sa Marsa, žene sa Venere. I to je tako lepo metaforički rečeno. I tačno. Jednostavno, u mnogim stvarima se ne mogu razumeti. Žena želi jedno, muškarac drugo, i ako se i napravi kakav kompromis, a isti su neizbežni ako želimo da živimo u zajednici, jedno od njih dvoje ostaje nezadovoljno, ili nezadovoljeno.
Sara i Zoran sede za kuhinjskim stolom i ručaju. Sari prolazi kroz glavu kako je napolju divan dan i kako bi volela da prošeta sa svojim suprugom, dok Zoran misli o susretu sa drugarima, koji ga očekuju za sat vremena u prostorijama za mali fudbal. Ni jedno ni drugo ne izgovaraju svoje želje. Prva se na to ipak odlučuje Sara, i sa osmehom na licu gleda u Zorana, i govori o svom planu šetnje, i eventualnom ispijanju kafe u obližnjem kafeu, u bašti, dok Sunce zalazi. Zoran je gleda, i sasvim hladno izgovara da ga društvo očekuje posle ručka i da ne može. “Nisam znala da imaš dogovor…” “Nisam stigao da ti kažem, maločas me je Aca zvao. Šta sad praviš takvu facu, pa ne idem da se vidim sa nekom drugom, idem sa drugarima, a i ti kao ne znaš gde bih ja mogao biti…” “Nije to poenta. Ali ti si stalno sa njima, zašto jedan vikend ne možemo da budemo nas dvoje zajedno?” “Pa bili smo!” “Kada?” “Ne znam, skoro…” “Misliš, pre desetak dana, kada smo posle posete tvojoj tetki seli da popijemo čaj?” Zoran ustaje sa stola, iznerviran, kaže-“imam ja prava na svoje vreme”, i odlazi iz kuće. Sara sedi i dalje za stolom, i pokušava da se smiri, i da iskulira situaciju, ali kreću joj suze. Još jedna situacija u kojoj Zoran samo izađe i radi po svom. Unapred zna, da kada se bude vratio želeće da vode ljubav, i misliće da je time sve rešio.
Svakako Sara iz navedenog primera, dobila bi savet da prvo treba da gleda sebe, i da ako ona nije zadovoljna neće biti niko oko nje pa ni Zoran, a muški deo populacije bi verovatno podržao Zorana-da, naravno da ima pravo na svoje vreme. Ali, kako da Sara postavi sve na svoje mesto, kada je već “naučeno” ponašanje tu, i kako ukazati Zoranu da poštuje i želje svoje supruge? Jer, kao što već napisah, da bi zajednica dvoje ljudi opstala, kompromisi su neophodni, da ne kažem nužni, a oni dolaze iz poštovanje koje dvoje međusobno upućuju jedan drugom, više nego iz zaljubljenosti i ljubavi. Zaljubljenost je divan osećaj dok traje, ljubav je "više" stanje koje dolazi vremenom, dok opstanak veze ili braka ipak najviše zavisi od iskrenosti, poštovanja, razumevanja. Sve je stvar dogovora, rekao bi neko.
A ljubav? Jer, ni bez nje se ne može, zar ne? Ona je temelj. I kada bi mene neko pitao, a ja sam više emocionalno, nego racionalno biće, rekla bih prvo ljubav, pa dogovor, i sve ostalo što sam napisala.
Ali šta ako nije tako “ružičasto” kako ja i većina žena razmišlja, ako je pomalo Zoran u pravu? Ako je ljubav stanje u kome je svako svestan svoje egzistencije, drži se svoje slobode, pa je tako ljubav zapravo dinamika, a ne statika, i nije mesto odmora već mesto stalnog rasta i rada? Tada bi dvoje ljudi sebe doživljavali kao nezavisne individue koje rade u korist jedan drugom, a da se pritom doživljavaju potpuno kao nezavisni članovi zajednice, i ne bi bežali od sebe, ili partnera, već bi bili potpuno uključeni u proces razvoja "prisutnosti ljubavi". I onda ne bi bilo toliko bitno da li je došlo ponekad do sukoba ili ne, jer bi ljubav bila definisana kao dubina odnosa, kao samostalnost, prisutnost, dinamičnost i snaga onih koji se vole.
Zato, iako sam sa Venere, i to ponekad i pokazujem više nego što bi racio "voleo" da se pokazuje, poželim da posetim i Mars, da shvatim kako stanovnici tamo razmišljaju. Pa bih onda stanovnike svoje planete, i sebe, lakše posavetovala kako da odreaguju kada sledeći put “Zoran” želi da izađe sa “svojom slobodom”.
Ili… Ili se sve sve može svesti na: if you love sombody set them free…?
“I čekaj, hoćeš da kažeš da se ja ne sećam tog datuma??? Ja možda zaboravljam dosta stvari, ali one koje su bitne ostaju urezane, i ne možeš da me ubediš da je to bilo tada! Izvini, molim te, ali mene je bolelo, a ne tebe, i ja sam vrištala, i kukala, i mene su seckali, nisu tebe! Da su tebe, pa hajde, da prihvatim činjenicu da ti to bolje znaš… Ali ne, dragi moj, taj dan je moj, i njegov! On je tada suočen sa činjenicom da sam ja njegova najbliža, i da će ubuduće sa mnom moći da priča o svemu, a da si ti “strogi policajac” koji, kao što i radiš, kontroliše i naređuje. I ko je gledao u zvezde kada smo želeli da saznamo šta će biti dalje? Ja! Ja sam unosila podatke, ti si ćutao i slušao… I sad me ubeđuješ da li je bilo ovog ili onog dana… E pa, ne može! Znam ja sigurno…”
Okrećem se od sudopere, gledam u trpezarijski sto, ubeđena da je on tu i sluša, da je započeta diskusija… Ali ne… Pričala sam izgleda sama sa sobom. On nije čak ni u stanu.
San svake devojke-dom, porodica, deca, muž sa kojim se vodi razgovor. Mada… Sve češće čujem da se devojke odlučuju za karijeru, i uspeh na poslu, da su odustale od “potrage za onim pravim”, ili bar “onim normalnim”. Šta činiti? Izmisliti možda neku novu planetu, pa će astrolozi dati mnogo bolje prognoze, a kada planete dođu u poziciju trigona, onda će se (možda) dvoje sresti, zavoleti, and they will live happily ever after…
Ponekad me ovakvi dani
Hladni, poluživi, sivi,
Podsete na tebe.
Na zalutale stope u snegu,
Što škrguće zubima.
Pustim muziku što je romantičnom i ljubavnom zovu,
I zatvorim oči,
Okolo je tišina
Sama sam...
I tada samo dozvolim da misli teku
Ne ograničavam ih
Stignem i do nekih drugih priča
Skrivenih u mozgu
Stižem u detinjstvo nekako
Slike prolaze
Ulazim u trenutak kada otkrivam da Deda Mraz
Ne postoji...
A onda se opet misli vrate na tebe
Koji si daleko, daleko...
A uvek sam mislila da ćeš
Ostati tu negde, blizu,
Da ćemo nekada proći istom ulicom
Slučajno-namerno
I da će nam se samo na kratko promeniti grimase na licu
Bilo bi nešto što liči na osmeh
Što kaže-ipak mi je drago što te vidim.
Ali reči neće biti. Nemi bi bili.
Sada...
Mogu samo da zatvorim oči
Ovako prazna u mišjoj rupi
I da se prisećam svih
Neizvesnih trenutaka.
Gorkog ukusa koji sam nazivala slatkim.
Sve dok ne otvorim oči.
Tada mi realnost udari šamar.
Ustajem. Sipam kafu u šolju. Idem dalje.
Život je suviše kratak da bi dane provodili u dosadi. Ne praveći makar planove za budućnost, zamišljali kako želimo da ona izgleda. Ili ne pokazivati osobi koju volimo, koliko je volimo. Verujem da posle nas, našeg postojanja kao materije, ostaje naša duša, koja je sveprisutna, i odnekud može da posmatra šta se dešava dalje. I kada dragi ljudi umru, verujem da njihov duh ostaje sa nama, i uz nas, kao štit, kao amajlija. Ko nas je nekada mnogo voleo, i mi voleli tu osobu, jednostavno, ljubav ostaje i posle smrti.
Ali, dok postojimo kao materijalizacija našeg duha, dok živimo, svakog dana treba voleti, sebe, porodicu, prijatelje, voljeno biće-partnera, i kada su pored nas i kada nisu, i kada smo u kontaktu i kada nas trenutno nešto spreči da budemo. Jer, kao što napisah, život je kratak, da bismo štedeli na rečima i delima. Bolje je reći i uraditi bilo šta, za šta mislimo da je ispravno (makar samo za nas) u trenutku, nego ne reći i ne uraditi ništa.
I dok god verujemo da se sve dešava sa razlogom, i da mi nismo krivi baš za sve (jer i nismo), i da slučajno i nije slučajno, dok god dozvoljavali sebi da pokažemo ko smo i šta smo uistinu, i iskreno se smejali životu, kako god da je dan počeo (ne mora da se tako i završi), naš duh jača, i ne možemo ni da pretpostavimo kakva nas nagrada za to čeka.
Možda se posle svih razmišljanja (razgovora, diskusija, ometanja sa strane), probudimo sa osećajem za koji nismo verovali da će se probuditi u nama. Sve je stvar vere. Ako veruješ, desiće se, kad-tad. I otud i već jednom moja napisana rečenica-želim da verujem! Dakle, posle svih uspona i padova, koji su samo naši i jedino naši, može nam se desiti da se probudimo sa treptajem u grudima, sa osećajem da smo našli, dobili, ono što smo čekali. Sa divnim osećajem pripadanja, i povezanosti. I zašto tada ćutati, kada slobodno možemo reći svoja osećanja, nema sramote u tome kada osetimo nešto pozitivno, lepo. A još je lepši osećaj kada to što osećamo-izgovorimo, i zauzvrat dobijemo pozitivan odgovor. Pogled koji nas gleda sa osmehom, oči koje potvrđuju da to što smo rekli je i trebalo reći, jer se zaista oseća.
I upravo iz navedenog razloga- život je kratak, usudi se da kažeš šta misliš, šta osećaš. Usudi se da pokažeš ljubav.
Prvi “pravi” sneg… Grad je beo, vazduh je nekako čistiji… I kada samo pogledate pahulje, ni jedna nije ista… Kakva magija! Toliko čistote i lepote, u inače ne tako lepom vremenu u kome živimo sa ljudima kojima ne možemo verovati. A onda, opet okrećem pogled, i pogledam u sneg… Kada bi mogao da malo pročisi umove naše!
Govorimo o promenama, o želji, o ljubavi, strasti, o tome da je sve moguće dok god je u našim mozgovima misao o tome; razgovaramo, pitamo, tražimo, dajemo. Dok jednog dana, ne pukne bomba u nama! Tada više ništa nije važno, tada sve izgubi poentu. Ispred je ogromna praznina besmisla, koju treba ispuniti, a iza ne postoji, iza nas je litica. Odemo li pola koraka unazad, padamo, umiremo. I onda polano, tek koliko da mislimo da to činimo, idemo napred, a imamo osećaj da gorimo, da izgaramo, da nam mozak ključa!!! Gde je to bolje za koje su nam govorili da dolazi kad radimo na sebi, kada se trudimo, kada nešto piskaramo, crtamo, savetujemo se??? Ili nam je jednostavno nema pomoći. I spremni smo da se vežemo, sami sebe onako da prikucamo, za krevet, da uštedimo na zdravstvenom osiguranju. Jednog dana, posle svega što smo radili, nametne se pitanje samo: “Čemu sve to?”
I opet gledam u sneg, i u moć regenarcije želim opet da verujem. Okrećem brojeve telefona ljudi koji su iz nekih svojih razloga, opravdanih za njih, prestali da zovu. Gledam u ljude koji su tu sada, pored mene, koji još uvek nisu odustali. Upoređujem. Između toliko različitih svetova, poput pahuljica koje padaju, gde sam ja? Kome sam bliža? Po stavovima, uverenjima, po onome što možeme učiniti da ostanemo zajedno, uprkos poteškoćama? Ako je energija naših misli, najjača koja postoji, i ako sve na kraju bude onako kako smo i zamišljali, pitam se, kojim ljudima odgovara energija mojih misli? Kome da se okrenem? Ili je dovoljno da stojim na litici, i sami će ljudi prići, oni koji zaista žele? Prići će onaj koji će pružiti ruku spasenja, jer sigurno postoji neko ko je u našim životima Anđeo. “Verujem da misliš na mene, verujem da veruješ da mislim na tebe, i verujem da i kada patiš ipak veruješ da ništa nije isto bez nas, nas-zajedno.”
I tako... Jednog jutra sam se probudila, i shvatila da cela situacija „guši“. Jednostavno, fizički sam osećala užasne simptome, jako lupanje srca, bol, nemoć, na ivici suza, a opet taj „kamen“ na mojim leđima mi nije dozvoljavao da zaplačem. Kao da je bilo-„ kad me se oslobodiš, onda plači i isplači se do mile volje, sada kada sam još tu, zabranjeno ti je da osećaš bilo šta! Ti si mašina koja MORA da radi šta joj ja kažem, da misli kako JA mislim, da voli kako JA volim, ma MORAŠ sve kao i ja!“. Užas! Zarobljena u sopstvenoj iluziji, bez prava žalbe, sama sam uletela u celu priču, pored svega što me je mučilo sa strane, svi gubici, sva razočerenja, ljudi koji su otišli iz mog života... Možda sam zato i ostala da se držim za NJEGA (mog bivšeg partnera) kao nekog koji je eto tu, prosto je tu. Sada znam kako je pogrešno sve to bilo!!! Ali proces sazrevanja, transformacije, prelazak iz jedne životne faze u drugu, is a bitch! I naučila sam to na teži način. (Možda se tako bolje uči...)
Elem, kako je svanulo, tako je osećaj u meni postao neopodnošljivo nepodnošljiv, i ustajući, stavljajući kafu/čaj, za nas dvoje, tako sam postajala sve više svesna da je to bio dan „D“, i da više ništa neće biti isto, ni sa njim, ni sa mnom, ni sa ljudima oko mene. Postala sam svesna da će krenuti promene koje će retko ko skapirati, a i retko ko moći da prati, i da će ljudi munjevitom brzinom ulaziti i izlaziti iz mog života. Poslužila sam ga čajem, sela, uzela gutljaj svoje kafe, i pogledala ga direktno u oči, što sam sa njim retko činila (nije voleo da ga neko posmatra tako dugo, direktno), i izgovorila- „Danas krećem sa rešavanjem problema. Danas TREBA nešto da počne da se menja, ja ne mogu više ovako. Potiskivanju je kraj... Sve što se desilo... Ne mogu više da ćutim...“. I moj pogled je govorio: “Da li ostaješ uz mene?“ Nije me više gledao, pozdravio se, i otišao na posao. Kasnije toga dana, kada sam već uspostavila kontakte sa ljudima koji su mi danas divni poznanici, prijatelji, i koji će biti tu i kada budem potpuno završila sa svojom „transformacijom“ (kako to zvuči, kao da postajem vanzemaljac, hehe), i kada budem postala „neko“, moj bivši dragi je rekao-to je to. Preko telefona, rekao je da prekida sa mnom, i da ga više ne zovem, da mu više nisam potrebna, takva kakva postajem ( to jest, takva kakva sam uvek i želela da budem, ali sam dozvolila sebi da me sputava). I to je bio naš kraj. Onda su nastupila i zahlađenja i krajevi nekih prijateljskih odnosa... I sve je to bolelo, nešto još uvek pomalo boli, ali kako kažu-to je sastavni deo procesa. „Staro treba da ode, da bi nešto novo bolje došlo.“ I sada verujem (pokušavam, još malo mi treba) da je to tačno. Ljudi budu u našem životu sa razlogom, da nas nečemu nauče, da nešto sa njima prođemo, ali onda odlaze dalje drugima, niko nije naše vlasništo za vjek i vjekova.
Najteži deo tog procesa, ipak jeste period kada zaista ostanete sami, a to se desi kad-tad. Nekada traje duže, nekada kraće, ali postoji period kada ste zaista usamljeni. Sedite sami kod kuće, sedite sami u kafiću, niko vas ne zove, nikog ni za leka... E taj period kad izdržite, prešli ste dosta!!! I kada kažete sebi da ćete možda tako i zauvek biti sami, onda ste „očišćeni“ i spremni za nove ljude i nove situacije. Onda sledi novi život! I neograničavajuće pozitivne mogućnosti! Zato, kada je teško, najteže, stisni zube, i izbori se sam sa sobom, jer to je najbitnija borba-to je borba za bolji život!
I, kako vam je počela godina nova? Jeste li doneli bitne odluke? I upravo ih sprovodite u delo? Rešili ste da nešto treba da se menja, i sada osećate to u sebi, i oko sebe… Ni ljudi više nisu isti oko vas, nešto kao da se u vazduhu širi… Ili je to samo vaša energija, energija promena koju vi širite oko sebe, i koja se projektuje na druge, pa sad, ko vas isprati u tome, taj ostaje pored vas, ko ne-odlazi polagano iz vašeg života, ili makar kontakt sa tobom osobom se smanjuje (menja)… “Pala” je i odluka da sa nekim ostanete samo drugovi (a želeli ste biti mnogo više od toga), da je tako najbolje prvo za vas, a onda i za drugu stranu, pa se uveravate da li je to moguće… Hm, i jeste li? Sa mnogima sa kojima sam razgovarala, početak ove godine doneo je drastične promene, izrečene su neke teže reči, a sa druge strane čule su se jako lepe od ljudi od kojih nisu očekivali… Posle nečeg ostaje gorak ukus u ustima, opet posle nekih stvari, mir u duši… I na kraju, činjenica da sve zavisi samo od nas… Možemo mnoge stvari, da nam bude lakše, prepisivati sudbini, volji Božijoj, ali ta volja je samo volja da nam se da ovaj život koji živimo, ništa više. Ostalo, šta činimo, ili ne, ostaje samo na nama. Mi smo ti koji krojimo sopstvene dane. A oni jako brzo prolaze, i ono što nismo uradili juče, ne možemo da vratimo dan pa da uradimo naknadno, ili što pak jesmo, uradili smo i nema nazad. Možemo samo da se potrudimo da danas, i sutra, i narednih dana, bude drugačije. Sa više optimizma… I kako mi činimo stvari onako kako mislimo da je najbolje za nas, tako i drugi ljudi čine za sebe što misle da je za njih najbolje, i sa tim se treba pomiriti. Ljudi odlaze, ljudi ostavljaju, i to je jednostavno tako. “Samoća je poput kiše, bude pa je nema više”, kaže jedna pesma, pa ako ste osetili usamljenost u nekom trenutku ovih dana, verujete, proćiće taj osećaj. Dajte vremenu vremena... Promene se dešavaju, i neminovne su, svi se mi menjamo, okolnosti se menjaju, i mi treba da idemo u korak sa njima, a ne da očajavamo što se nešto dešava onako kako mi ne želimo, jer možda smo, i verovatno jesmo, to želeli u sebi, i onda se to i desilo, a mi se iznenađujemo.
I većina ljudi je upravo ovih dana razmišljala o srodnoj duši… Kada će se pojaviti, i da li će…? Ili će ostati tako sami, ili sa pogrešnim odabirom partnera koji nas samo iscrpljuju, lažu, obmanjuju, obećavaju pa ne ispune, a mi se mirimo sa tim, dozvoljavamo da nas “gaze”, upadamo u iluziju da će se nešto promeniti, a neće… Činjenica je da ako u startu nešto dozvolimo drugoj osobi, i kasnije želimo da to promenimo, jako će teško ići, ili neće se desiti nikako, jer smo bili jedno, i toj drugoj osobi je sada nezamislivo “da smo neko drugi”. A zapravo to smo mi, isti, samo smo skinuli ružičaste naočare zaljubljenosti, i želimo da nas neko poštuje. To se neće desiti dok mi ne počnemo da poštujemo sami sebe.
Mnogi su osetili samoću ovih dana. Usamljenost. Makar i bili u društvu. Osetili da im nešto nedostaje. Da su u najmanju ruku odbačeni, suvišni. Da ih ljudi ne prepoznaju i ne prihvataju na način na koji su nekada. Da nisu “dobri” drugovima, drugaricama, porodici, ljubavniku, partneru, kolegi, bilo kome. Osetili su da je njihovo postojanje ograničeno samo na njih same, na dušu koja je zatvorena u telu, i nema sa kim da se spoji, da podeli svoje osećaje. Dešava se to za vreme praznika… Takozvana praznična depresija. Potreba da se nečemu ili nekome pripada. A onda se na kraju shvati da se pripada samo sebi, i uvek sebi, i da sa kim god delili svoja razmišljanja, stavove, nesuglasice, emocije, na kraju, kada se razmena toga prekine, ostajemo sami u svojoj koži. Otuda i taj osećaj usamljenosti. Koji može da razdire, da boli jako. Kako je govorila Majka Tereza: “Usamljenost i osećaj da nisi poželjan je najgore siromaštvo”. I toga se treba osloboditi. Jer svaki dan donosi nove stvari, svaki dan je poklon na kome treba da zahvalimo, i da jučerašnji otpustimo-bio je loš, ali nećemo dozvoliti da i današnji bude takav. Dobićemo poklon od nekoga, dati poklon nekome, u bukvalnom smislu, nekoga nasmejati, probati da budemo pozitivni, i kad-tad, to što smo ulagali u svoje pozitivno, vratiće nam se.
I ovi dani su bili idealni da se saberemo, oduzmemo, da razmislimo o svemu što nas je mučilo, da zaključimo neke stvari, na neke da stavimo tačku. Sada je vreme za radikalne promene, u nama prvenstveno, a samim tim i ono što će se dešavati oko nas-menjaće se. Na način koji treba, odgovaralo to nama ili ne, to je jednostavno posledica onog kako se i mi menjamo. Može se desiti da mnogo toga izgubite, i da zaista u nekom trenutku ostanete sami, ali zato će vam u skladu sa onim što želite (i “privlačite” svojom željom i promenom) doći nove stvari, “revolucionarne”, i upravo one koje su prave za vas!!!
Ako ste odlučili da radite na sebi, za vas se završava jedna faza života, faza u kojoj ste sve što osećali i želeli a niste smeli “gurali pod tepih”, iz straha od osude, tuđeg mišljenja! Sa promenom, menja se vaš stav prema tome, jer vi, i samo vi živite svoj život, retko kad i retko ko će biti uz vas kada vam bude zaista teško. I zato, slušajte svoje unutrašnje “ja”, to je poenta promene, sa novom fazom-novi vi, pa sviđalo se to drugima ili ne. Rastajete sa sa starim principima, sa iluzijom, i prihvatate promene, i idete hrabro dalje. Nema zastajanja, nema straha, nema padanja. Ako ste nešto odlučili, idite do kraja! Niko to neće učini umesto vas!
I kao što pitah na početku, kako je počela godina? Kada je splasnula ushićenost slavlja, sigurno ste osetili nešto od napisanog… Jer ovo je godina promena, svi nam to govore, naučnici, astrolozi, numerolozi… Godina ideja, i briljantnih oduka! Tako da, šta god da vam se desilo ovih dana, korak je veliki za vas, deo vašeg napretka, koliko god to nestvarno zvučalo. Sa svakom sitnicom koja se desi, postajete mudriji. Za kraj ovog teksta, deo molitve Majke Tereze koji treba da nam bude vodilja: “O Gospodine, Ti si rekao, da će naš Otac na nebu brinuti o nama, onako kako se brine o ljiljanima u polju i o pticama koje nebom lete. Ti, koji nikada nisi imao mesto na koje bi spustio svoju umornu glavu, Ti budi naš učitelj. Nauči nas da verujemo u ono što je Bog prorekao i pomozi nam da savladamo naše ljudske slabosti. Slabost nikada nikog nije učinila srećnim. O Gospodine, daj nam svoj Sveti duh, da mi kroz veru, koju nam propovedaš, spoznamo da smo mi tebi važniji od svakog lepog ljiljana i price pevice u zraku. Amin.”
(i dok čitate tekst, uživajte u pesmi Andree Bočelija; koliko ljubavi ima u njegovom glasu)